Nečastivi na otoku znanja

Ovih dana u javnost se probila jedna već duže vremena latentno prisutna privatizacijska afera, po ozbiljnosti i dometima možda čak jedna od do sada najozbiljnijih, buduću da njen koncept i smisao ukazuje na mnogo dublju praksu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Uz institucionalnu i vaninstitucionalnu umiješanost najviših vrhova vlasti proizvodi se i održava alkemija kojom se bez novca i odgovornosti društveni resursi pretvaraju u privatne, i radi ponekad sitnih interesa pretvaraju u ruševine.

Temu „Otoka Znanja“, tog projekta tragikomičnog imena a čisto tragičnih posljedica, već sam dotaknuo u polusarkastičnom napisu Đavolov šegrt u „Odaji tajni“ . Razvoj daljnjih događaja potvrđuju tamo iznesene „mogućnosti“, da zaista postoje namjere, koje se kreiraju kroz HFP kao „tvrđavu zlih namjera“. No, kako po svojoj organizaciji, HFP nema samostalnost ni u kreiranju ni donošenju odluka, nego je to njegov Upravni odbor u kojem sjedi pet najmoćnijih vladinih ministara (samo i isključivo iz jedne vladajuće stranke), postaje transparentnim postojanje komplota koji beskrupulozno traje.

Traje stalno i već dugo, i neovisno o trenutnim snagama na vlasti, jer treba naglasiti da iako je HDZ trenutno u igri, formalna organizacija te način funkcioniranja i donošenja odluka u Fondu su postavljeni od ranije (vjerojatno od njegovog formiranja kad je HFP potpuno integriran u strukture vlasti). I bilo tko da je na vlasti ništa ne mijenja jer im to odgovara - jer je raspolaganje tuđim (sporedno da li privatnim ili društvenim) postala je narkotična ovisnost.

Tehnologija je jasna i jednostavna: Općenito je sveprisutna nedodirljiva impregniranost politike (i političara na vlasti) s poslovima koji bi po prirodi posla i društveno opravdanim ciljevima trebali biti autonomni, transparentni (jer imaju pravila po kojima bi samostalno trebali i morali djelovati).

Razmotrimo realno što bi pod normalnim okolnostima trebala biti uloga Fonda. Samo ime kaže:
• Poslije promjena političkog sustava ostalo je mnogo društvenih tvrtki koje je trebalo privatizirati, jer je poznato da država i u ime države se ne može organizirati normalno tržišno funkcioniranje trgovačkog društva. To je neosporno.
• Moderno shvaćanje države se inače zasniva na shvaćanju da tržišna privreda mora biti samostalna, a iz državnog proračuna se ne mogu niti smiju pokrivati nikakve dubioze, nego isključivo funkcioniranje države. I to je neosporno.
• Iz ovog proizlazi i treći cilj: Fond za privatizaciju je prilikom traženja vlasnika dužan paziti na buduće funkcioniranje takvih subjekata, koji su potencijalni subjekti koji će puniti državni proračun, a ne gutati iz njega na ove ili one načine. I ovo bi trebalo biti neosporno, ali nije tako.

Fond za privatizaciju je od samog svog formiranje do današnjeg dana bio i ostao transmisija „najveće pljačke u hrvatskoj povijesti“ (ni ovu formulaciju nažalost nitko ne osporava - ali na temeljima takvih spoznaja nitko nikada nije ništa napravio - iako su se i izbori na takvim obećanjima dobijali). Radi toga ozračja i takvog stanja uništeno je mnogo tvrtki koje su mogle, a nisu nastavile uspješno djelovati. Posljedice su katastrofalne.

Ovom prilikom spomenimo već pomalo „ad acta“ horor priču o Kutli i njegovom carstvu (no ima i mnogo drugih primjera). Nitko nikada nije vidio ugovore pod kojima su od Fonda ta poduzeća preuzimana, a novčane posudbe su najviše išle iz mirovinskih fondova, koji su takvim akcijama dovedeni na prosjački štap. U krajnjoj liniji za ono što se dogodilo nitko nije nikada odgovarao (jer je Kutle na kraju dobro plaćen da đuti i izigrava krivca koji će u konačnici biti oslobođen). Cijeli taj „Kutleraj“ je u osnovi bio zamišljen da stvara financijsku snagu novoj vladajućoj kasti koja treba osigurati dugoročno financiranje vladajuće strukture, dakle i partije. Sve to je samo dodatno opteretio socijalne i mirovinske fondove prelijevanjem zaposlenih iz do tada manje više uspješnih tvrtki u državne potpore nezaposlenima i mirovine prerano umirovljenjima (danas umirovljenika imamo zavidnih 25 % ukupnog pučanstva).

Ista stvar se dogodila sa serijom bankarskih kolapsa, od kojih je Dubrovačka banka posebno eklatantan primjer, najviše radi njenih posljedica na vladajući establišment. Od te nekada moćne Banke nije ostalo ni D, prave gubitke je platila država iz proračuna, a vlasništvo je završilo u rukama stranaca, koji godišnje izvlače iz nje onoliko koliko su platili za njeno preuzimanje. I naravno - već dobar dio njenih radnika je napučio fondove nezaposlenih i umirovljeničke redove. No, to nije jedini slučaj.

Ima jedna stvar koju sam više puta isticao (pred nekim „viđenim prijateljima“ pa čak i ovdje na Pollitika blogu - vidi Dugo putovanje u noć pollitika). Radi se o činjenici da je Dubrovnik, kao najljepši i najslavniji hrvatski grad, te najeuropskiji dio Hrvatske, sasvim logično postao istovremeno njenim izlogom u svijet. Te činjenice imaju višestruko značajnih posljedice.

Prvo: kao najvrjedniji dio Hrvatske Dubrovnik na sebe navlači razne probisvijete, lopove i beskrupulozne tipove, koji se guraju kako bi u njemu uzeli svoj dio radi velike potencijalne vrijednosti (po mogućnosti za mala sredstva a najbolje, ako može besplatno). To nam se dogaža stalno prted očima, jer Fond po običaju na natječajima daje prednost onima koji više obećaju (ali nikada više ne pita ikoga od njih što bi s tim obećanjima).

Drugo: Dubrovnik je uvijek bio dio Europe, samo život u njemu je školovanje, a boravak po svijetu naročito (pomorstvo i turizam), pa ovakvi prizemni „poduhvati“ lokalnom stanovništvu su vrlo transparentni. Priča o „crnom komunističkom vremenu“ ovdje ne pale, jer je ovaj prostor ostvarivao dobre poslovne rezultate i dobar život svojim stanovnicima – na najrazvijenijem svjetskom tržištu pod najoštrijom svjetskom konkurencijom u turizmu i pomorstvu.

Zato se i jest upravo ovdje dogodilo (dok su npr. druge banke prolazile kroz svoje tranzicijske kalvarije i po nekoliko puta bez previše pitanja), da je krah Dubrovačke Banke potresao cijelu državu i promijenio političke silnice. Ista stvar se sada događa i s privatizacijskim podvalama. Dubrovnik se radi svoje velike potencijalne vrijednosti nalazi u razvojnoj blokadi (skoro 10.000 hotelskih soba još uvijek nije u funkciji jer se nikome od protežiranih novopečenih vlasnika ne žuri trošiti pare, jer vrijeme čini svoje i donosi višak vrijednostisam od sebe). Oni pak koji su nešto investirali čine to pod takvim abnormalnim uvjetima da je i golubu na Stradunu jasno kako se radi o pranju novca.

Zato tinjajuće skandalozne situacije u Dubrovniku treba shvatiti više nego ozbiljno. Bajka o „Otoku znanja“ ne samo da više ne drži vodu, nego više nego jasno ukazuje na visoku nenormalnost u kojoj pet najjačih državnih ministara (kao „vijeće mudraca“) u Upravnom odboru Fonda donosi odluku da se neprofitnoj organizaciji, koji je „by the way“ bili među slabijim ponuđačima na natječaju (dok svaki natječaj Fonda ima karakter međunarodnog tendera što obrušava ugled države), dade jedan profitno trgovačko društvo, da bi se potom neprofitna udruga ponašala potpuno neprofesionalno, neprofitno i financijski upropastila jedno dobro uhodano hotelsko poduzeće, k tome uništi dobar glas turistički fino profiliranoj destinaciji, i ugrozi razvoj otoka. Kako to protumačiti?? Pa naravno na jedan jedini način, onaj isti radi kojeg se sada traže načini kako da se promašaji i gubici na otoku pokriju iz proračunskih sredstava, jer inače propadoše lijepe prilike finom društvu koje se bilo poslagalo iza famoznog „Otoka znanja“ (jer konačno i malom djetetu mora biti jasno da su i Fond i „Otok znanja“ samo transmisije nekih zakukuljenih privatnih ili privatiziranih interesa). Linićevo iniciranje skandala zvanog „Otok znanja“ nije bilo nimalo slučajno, jer bi se to ionako bilo prije ili kasnije probilo na udarna mjesta u medijima (jer je skandal u Dubrovniku već duže vremena prisutan, još od polovine sezone kad su se prvi puta pokazale neugodne tendencije pa sve do zaključivanja poslovne godine (na sastanku Županijske gospodarske komore u Dubrovnik Palaceu 19.12.2006 vidi ( Slobodna Dalmacija , Dubrovački vjesnik , Dubrovački portal , Jutarnji list , Feral Tribune ). Oni koji budu ove probleme u Dubrovniku podcijenjivali možda že platiti gorku cijenu! Ovdje nema previše glupih, možda samo na vlast "guloznih" ali su manjina.

Ono što bi vrli kreatori sirovih i surovih privatizacijskih manipulacija trebali znati jest da ovaj „slučaj“ nije jedini, da samo u Dubrovniku ih tinja još nekoliko, kao problem Hotela Srebreno i Mlini koje je vlasnik preuzeo uz natječajem precizirane velike obveze ulaganja nije napravio ništa – i ne zna se kad će. Poznat je i problem Hotela Maestral koji je predstavljao čistu pobunu protiv manipulacija, i čeka da se aktualizira čim se pojavi na tenderu. Sunčani Hvar, Opatijske Hotele, Crikvenički Jadran su s upaljenim fitiljima!

Pravi problem je začet i danas se sastoji od shvaćanja društvenog vlasništva kao državnog, što samo po sebi ne bi bio neki problem, kad visoke državne ustanove (i još viši dužnosnici u njima) ne bi shvaćali da su oni ta država, dakle da su oni ti koji mogu sve to krčmiti kako se njima sviđa, i da za tio nikome ne polažu račune. A je li baš to tako??. Transparentnost rada, a pogotovo ukidanje tajnosti ugovora treba inaugurirati u javnu praksu, i konačno više ne dopuštati tajnost rada Hrvatskog Fonda za privatizaciju. To mora biti javni posao od izuzetnog javnog interesa.

I na kraju - treba javnom pllitičkom i društvenom akcijom postići da se nikada više ne dogodi, da Hrvatski fond za privatizaciju (niti sličnih ustanova) ima isključivo jednostranačke Upravne odbore.