„ISTOČNO OD RAJA“

1. KAMO IDE SEZONA 2007

Kad želimo pogledati prema unaprijed uvijek se dobro osvrnuti i prema unatrag (po onoj staroj da bi povijest trebala biti učiteljica - ako iz nje znamo štogod naučiti). Pred nama je svjetski najvažniji proljetni turistički događaj – Berlinska burza (ITB). Svi turistički poslenici će tamo „nazočiti“ nastojeći otkriti što nas čeka ove sezone. Ona sretna vremena, kad se išlo u Berlin uzeti tour-operatorske liste i zadovoljno trljati ruke su davno prošlo vrijeme. Danas to više nije tako, jer se svijet promijenio; turizam se promijenio, postaje sve više industrija; pretvorio se u najvažniju gospodarsku djelatnost u svijetu, posao milenija. „Turistički romantizam“ je stvar prošlosti, a nama u Dubrovniku, tom „biseru Jadrana“ ili „raj na zemlji“ preostaje grčevita tržišna borba bez predaha, za svakog gosta, za svaki euro, za svaku kunu! Zato moramo stalno gledati naprijed i osvrtati se natrag.

2. POGLED UNATRAG (Sezona 2006)

Prema fizičkim pokazateljima u 2006 god u Dubrovačko-neretvanskoj županiji je boravilo ukupno 928.604 turista (prema 909.374 iz 2005 godine). To je otprilike 2 % više putnika, ali su ti putnici u prosjeku boravili kraće pa je ostvareno manje noćenja ( u 2006 je bilo 4,385,321 noćenja što je za 2 % manje nego 2005 godine kad je ostvareno 4,478.495 noćenja). Što se zaista dogodilo 2006 godine s noćenjima potrebno je napraviti dubinsku analizu, iz koje će sve biti jasnije. Opći zaključak jest da je uspješnost sezone 2006 vrlo problematična što se baš ne uočava iz ovakvih postotaka. O tome ćemo uskoro napraviti posebnu analizu. U ovom trenutku, a uoči za nas najvažnije turističke burze ITB u Berlinu potrebno je sagledati trendove koji će zasigurno ostaviti traga na sezoni 2007.

U županiju nam ulaze turisti na razne načine, zrakom, morem, kopnom. Radi relativne prometne izoliranosti avionski prijevoz je i dalje presudan izvor popunjavanja turističkih kapaciteta; tu činjenicu nažalost ništa nije promijenilo, jer brodske veze nisu bitno se promijenile, a autocesta je još uvijek relativno daleko.

Pa, pogledajmo što se to događalo prošle godine, i što bi nam pomoglo u razumijevanju ovogodišnjih tendencija na glavnim „vratima“ dubrovačkog turizma. Najprije pogledajmo događaje u zadnje dvije godina (u niže navedenom tabelarnom prikazu protoka putnika):

Vidi tablicu 1: Promet turista DB Županije 2005/2006

Slijedimo podatke: U istom razdoblju 2006 godine Dubrovački aerodrom je zabilježio ulaz od 534.215 putnika (prema 532.234 iz 2005 godine). Prirast je bio cca 3 %. Dakle, unatoč opće primjetnim spoznajama o lošijoj turističkoj sezoni dubrovačka zračna luka je zabilježila lagani rast broja putnika. Isto je zabilježeno u turističkim mjerenjima županije: Lagano povećani broj putnika (za 2 %), uz nešto manji broj noćenja (za 2 % - radi skraćivanja prosječnih boravaka).

Ovdje još treba naglasiti da je odnos broja putnika pristiglih kroz Dubrovačku zračnu luku iznosi stalnih 60 % od ukupnog broja turista.

Ovaj posljednji podatak trebamo uzeti tek kao indikaciju, a ne činjenicu jer te sirove brojke tek treba dubinski istražiti. Naime, preko dubrovačkog aerodroma putuje dosta lokalnih putnika (rezidentnih - koji nisu turisti). Dobar dio putnika odlazi na druge prostore (prema Crnoj Gori, Neumu, i Makarskoj rivijeri). Ostaje ipak činjenica da zamašnija polovina turista pristiglih kroz naša „istočna vrata“ Dubrovačko-neretvanske županije (tj. preko zračne luke) popunjava dubrovačke turističke kapacitete, što našu Županiju čini još uvijek najvećim ovisnikom o avioprijevozu. Istraživanje oscilacija i promjena fizičkih pokazatelja turističkog prometa općenito, ali i kretanju putnika u dubrovačkoj zračnoj luci, jest i ostaje vrlo značajan za predviđanje uspješnosti sezone (kojoj hrlimo ususret).

A. O vrstama zračnih prijevoza

Da bismo bolje razumjeli stvarno stanje stvari, kretanja putnika u zračnoj luci Dubrovnik treba sagledati kroz odnose različitih segmenata (stranog i domaćeg prometa s jedne strane, te odnose redovitog i izvanrednog prijevoza s druge strane). Radi izbjegavanja terminoloških nesporazuma trebamo fiksirati pojmove koje se koriste na aerodromu i u turizmu:

· Izvanredni prijevoz je ono što inače zovemo turističkim charterima, preko kojih je Dubrovnik uvijek primao najvažniji broj putnika.

· Redoviti prijevoz sadrži veliki dio tzv. rezidentnih putnika )tj. onih koji stanuju na području Županije i koji ne predstavljaju turistički promet.

· Brojke (koje inače možemo skinuti sa službenih stranica zračne luke - www.dubrovnik-airport.hr) u principu treba dijelit popola da dobijemo broj putnika (jer aerodrom tamo bilježi prolaz putnika u dolasku i odlasku, tj. registrira ga se dva puta - u velikim brojkama je zanemariv broj onih koji lete samo u jednom pravcu).

2. Kretanja putnika po vrstama zračnih prijevoza

Praćenje promjene unutar segmenata redovitog i izvanrednog prijevoza je izuzetno važno. Pogledajmo sljedeći tabelarni prikaz.

Vidi tablicu 2: Redoviti i izvanredni prijevozi

Napomena: Planirani broj putnika smo od aerodroma mogli dobiti samo na ukupnoj razini, pa smo te procjene po pojedinim segmentima ostavili praznima (ali su one ionako samo procjene očekivanja, koje su na svjetskom tržištu ionako teško predvidive, a u posljednje vrijeme prisutne teškoće plasmana pomalo problematičnog dubrovačkog turističkog produkta predviđanja čini još problematičnijim.

Ono što treba otvoreno priznati, u zračnoj luci se poslovno dobro prilagođavaju teškoćama! Dubinskim uvidom u sirove podatke njihovog fizičkog prometa ocrtava se za sve nas jedna neugodna tendencija (prisutna još u sezoni 2006 godine). Na turističkim charter aranžmanima, (u aerodromskoj terminologiji su to izvanredni prijevozi), koji su inače dio tour-operatorskih paket aranžmana, zabilježen je pad putnika od 19 posto. Ukidanje državnih stimulacija s jedne, a nerealan odnos dubrovačke ponude u cjenovnoj politici s druge strane (gdje se prešla ona kritična granica „value for money“) uzeli su svoj danak. Turistička „romantika“ ovih prostora je prošlost, a naš turistički produkt je malen, malo utjecajan dio svjetske turističke industrije. Zato na žalost mnogih „optimista bez pokrića“treba očekivati teže posljedice za duže vremena.

No, bez obzira na zabrinjavajuće veliki pad putnika u charter aranžmanima, zračna luka je već u 2006 godini uspjela to nadoknaditi, čak zabilježiti porast ukupnog broja putnika kroz povećavanje putnika u redovitom prijevozu. Važno je kako su to u dubrovačkoj zračnoj luci uspjeli, jer njihovo prilagođavanje neugodnim trendovima može biti dobar signal drugim subjektima koji se nisu uspjeli na vrijeme prestrojiti. Svijest o mjestu Dubrovnik unutar integralnog svjetskog turističkog tržišta najviše pomaže, a to je tržište krajnje nemilosrdno.

3. Domaći i strani putnici:

Praćenje promjene unutar segmenata domaćih i stranih prijevoza je također jako važno. Pogledajmo i ovaj tabelarni prikaz:

Vidi tablicu 3: Ukupno strani i domaći promet

Iz gornjih podataka se uočava da, bez obzira na teškoće prisutne u 2006 godini, broj stranih i domaćih putnika je čak nešto poboljšan, a njihov odnos stabilno isti. Kako se onda moglo dogoditi, da se zabilježeni lošiji poslovni rezultati u smještajnim kapacitetima ne vide u broju putnika dubrovačke zračne luke?? Najvjerojatniji razlog leži u dijelu putnika koji koriste slijetanje u Dubrovnik da bi odlazili u alternativne vrste smještaja (sjetimo se: privatni smještaj je na godišnjoj razini pokazivao porast), dio odlazi za Crnu Goru, dio za Bosnu i Hercegovini (Neum i Međugorje), dio svakako i na bliža odredišta Makarskog primorja, a dio kod prijatelja i poznanika.

Zamjetna tendencija skraćivanja dana boravka po putniku je jednim dijelom svakako nastala kao rezultat sve većeg učešća redovitog prijevoza u ukupnom broju dolazaka (jer charteri obično imaju najmanje sedmodnevne boravke). To je normalno, jer redovite linije idu češće, (neke svakodnevno), putnici imaju mogućnost izbora, sami kreiraju svoj boravak, a često su prisiljeni slijediti red letenja (i prema letovima planirati boravak u smještajnim kapacitetima).

4. Vrste redovitih linija

Već smo spomenuli da je aerodrom Dubrovnik pad putnika na izvanrednim aranžmanima (tour-operatorskim charterima) nadoknadio povećanjem putnika na redovitim linijama. Da bismo shvatili što su to zaista učinili pogledajmo sljedeći tabelarni pregled.

Vidi tablicu 4: Broj putnika u prijevozima redovitih linija

Mislim da postoje dva razloga vrijedna spomena:

1. Pad putnika na turističkim charterima je posve logično proizveo djelomično prelijevanje putnika na redovite linije.

2. Radi pada ukupnog broja putnika aerodrom se više otvorio „Low Cost“ kompanijama.

Dok su na aerodromu donedavno možda imali rezerve prema ovom segmentu zračnog prometa, na vrijeme uočeni manjak putnika za sezonu 2006 opredijelio ih je za bolju suradnju s „Low cost“ prijevoznicima (koji inače postaju nezaobilazni partneri na svjetskom tržištu zračnog prometa). Promjena takve poslovne politike je urodila plodovima (brojke i indeksi ostvareni na „Low-Cost“ prijevozima idealno popunjavaju gubitke na charterima).

3. POGLED UNAPRIJED (Očekivanja u sezona 2007)

Iz gornjih prikaza možemo zaključiti da postoje burne promjene na tržištu avionskih prijevoza, koje se naravno reflektiraju na turizam općenito, a samim time i na dubrovački aerodrom, i dubrovački turizam, koji se promjenama trebaju aktivno prilagođavati.

1. PRILAZ ZRAKOM („ISTOČNA“ VRATA)

Avionski prijevoz za Dubrovnik ( „raj na zemlji“) ima još uvijek presudan značaj. Normalno bi bilo (dapače poželjno da postane stalnim zadatkom), pratiti i istraživati sve što se događa na „istočnim vratima“ dubrovačkog turizma (slikovito rečeno - „istočno od raja).

Spoznaje do kojih na taj način dolazimo, a pogotovo analizom promjena, mogu biti od velike koristi svima koji od turizma žive. Tako smo ovom dubinskom blic „snimkom“ prošlih i sadašnjih prilika na dubrovačkom aerodromu došli do spoznaje da već dobro plasirani svjetski „Low-Cost“ hit“ je postao značajno prisutan i u Dubrovniku. Ubuduće subjekti dubrovačkog turizma moraju se s time intenzivnije baviti kako bi počeli sustavno koristiti ovaj pomalo neobični tržišni segment, u kojem se avioni načinom i cjenovno tretiraju kao autobusi; koji sve više raste, postaje uspješniji, i - sve značajnije utjecati na ukupni image destinacije. O efektima ovog suvremenog fenomena na Dubrovnik (i turizam čitave županije) možemo više vidjeti iz sljedećeg tabelarnog pregleda:

Vidi tablicu 5: Očekivanja 2007 (presjek na dan 21.02.2007)

Mogli smo „snimiti“ samo segment stranih kompanija (sve vrste prijevoza - izvanredni i redoviti a low-cost pripada u redoviti zračni transport). Domaće prijevoznike u ovom trenutku nismo mogli obraditi, radi pomanjkanja konkretnih informacija, ali se tu ne očekuju bitne promjene radi ograničenih kapaciteta (Croatia Airlines), trenutačnih poteškoća (AirAdriatic) čiju ulogu preuzima“ Dubrovnik Airlines“). Mada udijeli domaćih prijevoznika su značajni (čak oko 50% ukupnog broja putnika), to je ipak najviše radi redovitih linija (Croatia Ailrlinesa), pa se očekuje udio domaćih kompanija na prošlogodišnjoj razini.

No uvid u ponašanja i promjena stranih prijevoznika može značajno pomoći u uočavanju općih tržišnih tendencija. Uspoređujući trenutno stanje u 2007 godini (prema istom razdoblju prošle 2006 godine) uočili smo sljedeće tendencije:

· Dok je u isto vrijeme 2006 godine bilo fiksno ugovoreno 2.350 rotacija (letova), u istom vremenu ove godine fiksirano ih je samo 1.905 (ili 81 % od prošlogodišnjih). Kad to pretvorimo u brojke putnika (prosječna popunjenost shodno "load-factor"-u i veličini aviona aproksimativno se kreće 150 putnika po letu), strani prijevoznici bi ove godine mogli prevesti samo oko 285.750 putnika (što prema prošlogodišnjih 352.500 čini tek 81 %). Možemo pretpostaviti da će se neke stvari možda još promijeniti nabolje, ali nema mjestu prevelikom optimizmu, jer se avioprijevozi planiraju unaprijed, a u dubrovačkoj destinaciji se ništa spektakularno nije dogodilo da bi promijenilo slabu potražnju za dubrovačkim turističkim produktom.

· To s druge strane znači skoro 19 % manje turista na stranim prijevoznicima, što je već drugi puta u dvije godine više nego značajan pad putnika. Time se suočavamo s neugodnom činjenicom da Dubrovnik (i okolina) postaje sve nezanimljivija kao avionska destinacija, što je rezultat smanjenog interesa gostiju za dubrovački turistički produkt. To je činjenica o kojoj se ne vodi dovoljno brige.

· Dok zračna luka relativno lako nadoknađuje „gubitke“ putnika na izvanrednim letovima (charterima) povećanjem putnika na redovnim, naročito „low-cost“ linijama, drugi subjekti u podjeli turističkih poslova se pokazuju inertnima. Sve veći interes putnika za „low-cost“ prijevoz pokazuje da putnici žele Dubrovnik, ali je produkt zapao u ozbiljnu krizu jer se ne prilagođava novim prilikama. Ukoliko se bitno ne promijeni ponašanje države (glede podrške izvanrednim prijevozima), hotelijera (glede usklađenosti cijena i kvalitete u odnosu na druge destinacije), ugostitelja, lokalnih moćnika (i svih drugih koji na ovaj ili onaj način utječu na opći image dubrovačke destinacije), stvari će se i dalje odvijati u ovom pravcu.

· „Low-cost“ je unio velike promjene u ponašanje sve većeg broja putnika, kreirao novu „modu“. Elektronički pismeni potencijalni turisti sve manje su skloni kupovati „tuđe“ pakete usluga (preko tour-operatora), a sve više kreiraju aranžmane po vlastitoj mjeri. Ovu tendenciju, koja se više ne smije olako zanemarivati, treba sagledavati kroz sve zamašniji razvoj komunikacija s jedne, a sve ozbiljnije poremećaje klasičnih prijevoznika s druge strane. Razvoj „low-cost“ prijevoznika (koji paradoksalno, uz sve jeftinije karte bilježe sve bolje financijske rezultate) je neminovnost kojoj se treba prilagoditi ili gubiti trku

· Low-cost putnici, uz sve niže cijene prijevoza, traže i sve optimalnije cijene smještaja, a ušteđeni novac žele potrošiti na provod. Zato će se još oštrija borba voditi na razini usklađivanja kvalitete sa cijenom produkta (value for money). Prošle sezone je bilo interesantno vidjeti putnike koji dolaze na aerodrom i biraju skuplje hotele po jeftinijim cijenama. Zato isticanje vlastite umišljene „visoke vrijednosti“ ovakvi putnici ne prepoznaju unaprijed. Opći „image“ destinacije će postajati sve važniji u privlačenju turista. Zato ukupno ponašanje svih aktera u destinaciji (od hotelijera do ugostitelja i ostalih, ponude zabave, razonode i sporta čak do gradskog prijevoza) postaje vrlo važno.

2. PRILAZ MOREM I KOPNOM („ZAPADNA“ VRATA)

Postoje i drugi načini po kojima dolaze turisti (slikovito nazvano „zapadno od raja“): To su razni drugi alternativni načini popunjavanja dubrovačkih turističkih kapaciteta:

· Brodski prijevoz iako je stalno prisutan, nije dobro razvijen. Duž-jadranske linije brzinom i kvalitetom ne zadovoljavaju niti imaju veliku propusnu moć. Prekojadranske veze također nisu baš razvijene, iako i na tom planu ima promjena, u kojima brzina prijevoza igra sve značajniju ulogu. Imamo nesreću da preko-jadranski susjedi još uvijek imaju turističko ponašanje svedeno na vrijeme „feragosta“, a ekonomska kriza i borba za turiste (i Italija je div u turističkom businessu) daje nam sve manje takvih turista, jer opet dolazi do izraza naš stalno prisutni problem – odnos cijena dubrovačkog turističkog produkta nije usklađen sa stvarnom tržišnom vrijednošću (tj. „value for money“). Osjećaj zadovoljnog gosta je presudan, on ne ovisi o našoj samouvjerenosti. Turiste, koji se iz tog smjera odlučuju prema Hrvatskoj tek treba uvjeriti, a to nam općeniti sve teže prolazi.

· Brodovi na krstarenjima su naš stalni kamen spoticanja: Dokle god traje recesija u našem turizmu, potrebni su nam više radi propagandnih (koliko samo fotografija se raspačava s ovakvih putovanja - a to nema cijene), nego financijskih efekata (iako ni oni nisu zanemarivi u vrijeme turističke oseke). No, ako im pritom prikazujemo ono naše neugodno lice, postižu se dugotrajni kontra-efekti.

· Cestovnim prijevozom smo uvijek dobivali značajan broj putnika, ali - autoceste nam se još nisu posve približile. Kad autocesta dođe na prilaze Dubrovniku, još uvijek neće postojati bitne promjene u efektima. Autocesta mora postati stalna i prohodna veza (prema Albaniji, Grčkoj, Turskoj), da bismo imali značajniji priliv tranzitnih putnika. S druge strane, sve dok vlada ovakva relativna cestovna izoliranost, presudnu ulogu će opet igrati motivacija potencijalnih posjetitelja. No, na tom planu su opet imamo one iste, a već spomenute slabosti – turisti moraju biti uvjereni da putuje tamo, gdje će za vlastiti novac dobiti očekivanu vrijednost, i k tome se osjećati ugodno.

· Autobusne ture treba posebno istaknuti. Radi prometnih teškoća (nedovršena autocesta i relativna slaba prohodnost jadranske ceste), one nam ne mogu nadoknaditi „gubitak“ putnika u avioprijevozima. Ovakvi turisti su uvijek najviše dolazili kroz pred i posezonu (svibanj, lipanj i rujan), kada sam Grad Dubrovnik uobičajeno nije imao problema u popunjavanju kapaciteta (rubni krajevi županije nisu bili te sreće). Zato nesporazumi i nerazumijevanja pri kreiranju turističkog produkta mogu ostaviti ozbiljnog traga i na ovaj još uvijek mršavi segment. Naime, zasada je tim turama Dubrovnik krajnji cilj (a ne jedna od stanica u itinereru), kojega oni lako mogu zaobići ako ne nudi prihvatljivu kvalitetu uz neadekvatnu cijenu. U tom pogledu naročito teške posljedice mogu imati razna ekscesna ponašanja (neljubazne usluge, cijene kave, cijena parkinga, prolaza preko Pila…).

4. ZAKLJUČAK(glede sezone 2007 i kasnije)

Za kraj treba samo dodati uvijek simptomatični pregled promjena prema porijeklu turista (iz nama najvažnijih i tradicionalno najsklonijih destinacija). Da i tu problemi postoje kroz duže vremensko razdoblje (koji se nažalost teško prepoznaju) pokazuje niše navedeni tabelarni pregled.

Vidi tablicu 6: Postotni udjeli pojedinih zemalja u međunarodnom prometu putnika zračne luke Dubrovnik (u %)

Podaci su dovoljno rječiti sami za sebe. Kriza je očito započela već 2005; na za nas najvažnijim tržištima gubimo dah; a prestrojavanje na druga tržišta se temelje na neznatnim pomacima, uz upitnu kvalitetu.

Sve bitno što smo ovim napisom htjeli naglasiti, sadržano je u tekstu, ako ga se pažljivije pročita (pogotovo ako se prouče statistički uočene tendencije). Turizam je najveća industrija novog milenija - sviđalo se to nekome ili ne. Svijet postaje malen, a s low-cost prijevoznicima još manji. Produkt kojeg nudimo sve je teže plasirati na sve zahtjevnijem, i konkurenciji sve izloženijem tržištu. Mi se tome moramo prilagođavati, jer pravila poslovnog ponašanja postoje, a Dubrovnik je premalen, u globalnim razmjerima beznačajan, da bi neka svoja pravila pokušavao nametati svjetskom tržištu..

U vremenu opće, globalne informacijske zagušenosti, kreiranje vlastitog „brand“-a postaje krucijalno marketinško pitanje. Hoteli se ipak manje prodaju zato što pripadaju Hilton-u ili Iberostar-u (da ne spominjemo ALH, Valamar isl.), a daleko više zato što su dio Dubrovnika. Tako je svugdje u svijetu - prodaje se prvenstveno popularna destinacija pa onda hoteli u njoj. Opće obrušavanje turističkog imena i značaja Dubrovnika će imati dalekosežne posljedice. Time ponašanje svih onih koji utječu na kreiranje dubrovačkog „brand“-a postaje značajno, a odgovornost kreatora velika. Lokalni sukob između gradskih vlasti i prijevoznika je sporedan problem (koji će se riješiti nekakvim dogovorom); daleko važnije pitanje će biti odnos stranih partnera (autobusera, avioprijevoznika, brodara, agencija, turoperatora i njihove klijentele) prema neadekvatnosti u našem ponašanju. Da dosadašnji nesporazumi su već proizveli neugodne efekte dokazuju negativni trendovi u rezultatima, što će dodatno opterećivati ukupni image Dubrovnika kao turističkog „brand“-a. To sve povećava odgovornost svih subjekata (od gospodarskih do političkih) koji sudjeluju u njegovom kreiranju. I na kraju, turizam jest i ostaje jedna od suvremenih najmasovnijih pojava. Operativno prihvaćanje te činjenice će presudno utjecati na daljnji razvoj cijelog ovog prostora (tzv. ekskluzivizam je vjerojatno utopija, koja je sigurno kontraproduktivna). Ekskluzivizam kakvim ga neki nerealno shvaćaju, u svijetu ne postoji (možda tek kao enklave unutar sveprisutne masovnosti). U takvom ozračju samo velike brojke donose dohodak.

Nečastivi na otoku znanja

Ovih dana u javnost se probila jedna već duže vremena latentno prisutna privatizacijska afera, po ozbiljnosti i dometima možda čak jedna od do sada najozbiljnijih, buduću da njen koncept i smisao ukazuje na mnogo dublju praksu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Uz institucionalnu i vaninstitucionalnu umiješanost najviših vrhova vlasti proizvodi se i održava alkemija kojom se bez novca i odgovornosti društveni resursi pretvaraju u privatne, i radi ponekad sitnih interesa pretvaraju u ruševine.

Temu „Otoka Znanja“, tog projekta tragikomičnog imena a čisto tragičnih posljedica, već sam dotaknuo u polusarkastičnom napisu Đavolov šegrt u „Odaji tajni“ . Razvoj daljnjih događaja potvrđuju tamo iznesene „mogućnosti“, da zaista postoje namjere, koje se kreiraju kroz HFP kao „tvrđavu zlih namjera“. No, kako po svojoj organizaciji, HFP nema samostalnost ni u kreiranju ni donošenju odluka, nego je to njegov Upravni odbor u kojem sjedi pet najmoćnijih vladinih ministara (samo i isključivo iz jedne vladajuće stranke), postaje transparentnim postojanje komplota koji beskrupulozno traje.

Traje stalno i već dugo, i neovisno o trenutnim snagama na vlasti, jer treba naglasiti da iako je HDZ trenutno u igri, formalna organizacija te način funkcioniranja i donošenja odluka u Fondu su postavljeni od ranije (vjerojatno od njegovog formiranja kad je HFP potpuno integriran u strukture vlasti). I bilo tko da je na vlasti ništa ne mijenja jer im to odgovara - jer je raspolaganje tuđim (sporedno da li privatnim ili društvenim) postala je narkotična ovisnost.

Tehnologija je jasna i jednostavna: Općenito je sveprisutna nedodirljiva impregniranost politike (i političara na vlasti) s poslovima koji bi po prirodi posla i društveno opravdanim ciljevima trebali biti autonomni, transparentni (jer imaju pravila po kojima bi samostalno trebali i morali djelovati).

Razmotrimo realno što bi pod normalnim okolnostima trebala biti uloga Fonda. Samo ime kaže:
• Poslije promjena političkog sustava ostalo je mnogo društvenih tvrtki koje je trebalo privatizirati, jer je poznato da država i u ime države se ne može organizirati normalno tržišno funkcioniranje trgovačkog društva. To je neosporno.
• Moderno shvaćanje države se inače zasniva na shvaćanju da tržišna privreda mora biti samostalna, a iz državnog proračuna se ne mogu niti smiju pokrivati nikakve dubioze, nego isključivo funkcioniranje države. I to je neosporno.
• Iz ovog proizlazi i treći cilj: Fond za privatizaciju je prilikom traženja vlasnika dužan paziti na buduće funkcioniranje takvih subjekata, koji su potencijalni subjekti koji će puniti državni proračun, a ne gutati iz njega na ove ili one načine. I ovo bi trebalo biti neosporno, ali nije tako.

Fond za privatizaciju je od samog svog formiranje do današnjeg dana bio i ostao transmisija „najveće pljačke u hrvatskoj povijesti“ (ni ovu formulaciju nažalost nitko ne osporava - ali na temeljima takvih spoznaja nitko nikada nije ništa napravio - iako su se i izbori na takvim obećanjima dobijali). Radi toga ozračja i takvog stanja uništeno je mnogo tvrtki koje su mogle, a nisu nastavile uspješno djelovati. Posljedice su katastrofalne.

Ovom prilikom spomenimo već pomalo „ad acta“ horor priču o Kutli i njegovom carstvu (no ima i mnogo drugih primjera). Nitko nikada nije vidio ugovore pod kojima su od Fonda ta poduzeća preuzimana, a novčane posudbe su najviše išle iz mirovinskih fondova, koji su takvim akcijama dovedeni na prosjački štap. U krajnjoj liniji za ono što se dogodilo nitko nije nikada odgovarao (jer je Kutle na kraju dobro plaćen da đuti i izigrava krivca koji će u konačnici biti oslobođen). Cijeli taj „Kutleraj“ je u osnovi bio zamišljen da stvara financijsku snagu novoj vladajućoj kasti koja treba osigurati dugoročno financiranje vladajuće strukture, dakle i partije. Sve to je samo dodatno opteretio socijalne i mirovinske fondove prelijevanjem zaposlenih iz do tada manje više uspješnih tvrtki u državne potpore nezaposlenima i mirovine prerano umirovljenjima (danas umirovljenika imamo zavidnih 25 % ukupnog pučanstva).

Ista stvar se dogodila sa serijom bankarskih kolapsa, od kojih je Dubrovačka banka posebno eklatantan primjer, najviše radi njenih posljedica na vladajući establišment. Od te nekada moćne Banke nije ostalo ni D, prave gubitke je platila država iz proračuna, a vlasništvo je završilo u rukama stranaca, koji godišnje izvlače iz nje onoliko koliko su platili za njeno preuzimanje. I naravno - već dobar dio njenih radnika je napučio fondove nezaposlenih i umirovljeničke redove. No, to nije jedini slučaj.

Ima jedna stvar koju sam više puta isticao (pred nekim „viđenim prijateljima“ pa čak i ovdje na Pollitika blogu - vidi Dugo putovanje u noć pollitika). Radi se o činjenici da je Dubrovnik, kao najljepši i najslavniji hrvatski grad, te najeuropskiji dio Hrvatske, sasvim logično postao istovremeno njenim izlogom u svijet. Te činjenice imaju višestruko značajnih posljedice.

Prvo: kao najvrjedniji dio Hrvatske Dubrovnik na sebe navlači razne probisvijete, lopove i beskrupulozne tipove, koji se guraju kako bi u njemu uzeli svoj dio radi velike potencijalne vrijednosti (po mogućnosti za mala sredstva a najbolje, ako može besplatno). To nam se dogaža stalno prted očima, jer Fond po običaju na natječajima daje prednost onima koji više obećaju (ali nikada više ne pita ikoga od njih što bi s tim obećanjima).

Drugo: Dubrovnik je uvijek bio dio Europe, samo život u njemu je školovanje, a boravak po svijetu naročito (pomorstvo i turizam), pa ovakvi prizemni „poduhvati“ lokalnom stanovništvu su vrlo transparentni. Priča o „crnom komunističkom vremenu“ ovdje ne pale, jer je ovaj prostor ostvarivao dobre poslovne rezultate i dobar život svojim stanovnicima – na najrazvijenijem svjetskom tržištu pod najoštrijom svjetskom konkurencijom u turizmu i pomorstvu.

Zato se i jest upravo ovdje dogodilo (dok su npr. druge banke prolazile kroz svoje tranzicijske kalvarije i po nekoliko puta bez previše pitanja), da je krah Dubrovačke Banke potresao cijelu državu i promijenio političke silnice. Ista stvar se sada događa i s privatizacijskim podvalama. Dubrovnik se radi svoje velike potencijalne vrijednosti nalazi u razvojnoj blokadi (skoro 10.000 hotelskih soba još uvijek nije u funkciji jer se nikome od protežiranih novopečenih vlasnika ne žuri trošiti pare, jer vrijeme čini svoje i donosi višak vrijednostisam od sebe). Oni pak koji su nešto investirali čine to pod takvim abnormalnim uvjetima da je i golubu na Stradunu jasno kako se radi o pranju novca.

Zato tinjajuće skandalozne situacije u Dubrovniku treba shvatiti više nego ozbiljno. Bajka o „Otoku znanja“ ne samo da više ne drži vodu, nego više nego jasno ukazuje na visoku nenormalnost u kojoj pet najjačih državnih ministara (kao „vijeće mudraca“) u Upravnom odboru Fonda donosi odluku da se neprofitnoj organizaciji, koji je „by the way“ bili među slabijim ponuđačima na natječaju (dok svaki natječaj Fonda ima karakter međunarodnog tendera što obrušava ugled države), dade jedan profitno trgovačko društvo, da bi se potom neprofitna udruga ponašala potpuno neprofesionalno, neprofitno i financijski upropastila jedno dobro uhodano hotelsko poduzeće, k tome uništi dobar glas turistički fino profiliranoj destinaciji, i ugrozi razvoj otoka. Kako to protumačiti?? Pa naravno na jedan jedini način, onaj isti radi kojeg se sada traže načini kako da se promašaji i gubici na otoku pokriju iz proračunskih sredstava, jer inače propadoše lijepe prilike finom društvu koje se bilo poslagalo iza famoznog „Otoka znanja“ (jer konačno i malom djetetu mora biti jasno da su i Fond i „Otok znanja“ samo transmisije nekih zakukuljenih privatnih ili privatiziranih interesa). Linićevo iniciranje skandala zvanog „Otok znanja“ nije bilo nimalo slučajno, jer bi se to ionako bilo prije ili kasnije probilo na udarna mjesta u medijima (jer je skandal u Dubrovniku već duže vremena prisutan, još od polovine sezone kad su se prvi puta pokazale neugodne tendencije pa sve do zaključivanja poslovne godine (na sastanku Županijske gospodarske komore u Dubrovnik Palaceu 19.12.2006 vidi ( Slobodna Dalmacija , Dubrovački vjesnik , Dubrovački portal , Jutarnji list , Feral Tribune ). Oni koji budu ove probleme u Dubrovniku podcijenjivali možda že platiti gorku cijenu! Ovdje nema previše glupih, možda samo na vlast "guloznih" ali su manjina.

Ono što bi vrli kreatori sirovih i surovih privatizacijskih manipulacija trebali znati jest da ovaj „slučaj“ nije jedini, da samo u Dubrovniku ih tinja još nekoliko, kao problem Hotela Srebreno i Mlini koje je vlasnik preuzeo uz natječajem precizirane velike obveze ulaganja nije napravio ništa – i ne zna se kad će. Poznat je i problem Hotela Maestral koji je predstavljao čistu pobunu protiv manipulacija, i čeka da se aktualizira čim se pojavi na tenderu. Sunčani Hvar, Opatijske Hotele, Crikvenički Jadran su s upaljenim fitiljima!

Pravi problem je začet i danas se sastoji od shvaćanja društvenog vlasništva kao državnog, što samo po sebi ne bi bio neki problem, kad visoke državne ustanove (i još viši dužnosnici u njima) ne bi shvaćali da su oni ta država, dakle da su oni ti koji mogu sve to krčmiti kako se njima sviđa, i da za tio nikome ne polažu račune. A je li baš to tako??. Transparentnost rada, a pogotovo ukidanje tajnosti ugovora treba inaugurirati u javnu praksu, i konačno više ne dopuštati tajnost rada Hrvatskog Fonda za privatizaciju. To mora biti javni posao od izuzetnog javnog interesa.

I na kraju - treba javnom pllitičkom i društvenom akcijom postići da se nikada više ne dogodi, da Hrvatski fond za privatizaciju (niti sličnih ustanova) ima isključivo jednostranačke Upravne odbore.

Dugo putovanje u noć?

Dubravka Šuica, gradonačelnica Dubrovnika:
Sebe bih ocijenila vrlo dobrim!
"Kad govorimo o održavanju grada, a to je naš osnovni posao, mislim da smo izvanredni. Ja bih sebi dala ocjenu četiri za to. Ne mogu dati pet, nisam tako bahata...“

Dubrovnik nije samo lijepi grad, „dragulj u hrvatskoj kruni“. Dubrovnik je i hrvatski izlog u svijet, Dubrovnik je ikona hrvatskog turizma i motorni pogon turističkog razvoja, ne samo svoje destinacije nego i čitave hrvatske, a možda i šire regije (jer od dubrovačkih propusta danas profitira Crna Gora).

Sve je bilo dobro dok Dubrovnik je bio u turističkom usponu. Med i mlijeko, reklo bi se. Ali onda, nakon nekoliko debelih krava dođe jedna mršava; ako je po biblijskom trebalo bi ih biti sedam?!

Ako je suditi, ne biblijski nego razumski, čim se pojavila regresija trebalo je malo stati i razmisliti. No, mada Grad (zovimo to radije tako jer gradonačelnica nije sama nego dio mentaliteta) sebe ocjenjuje s peticom (jer je „vrlodobar“ samo mjera kojom se "izbjegava" bahatost), ipak se čini da bahatost postaje stil - jer očito ne znaju povući kočnicu kad kola klize nizbrdo, ne znaju „fermati“ kad se upali crvena lampica. Grad je gladan novca za osobne promocije, pokrivanje promašaja, utjerat će ga oni bez obzira na posljedice, pa makar na silu, makar magare krepalo.

Eto,prošla sezona nije završila dobro:
„Prošle godine turizam u Dubrovniku stagnirao nakon povećanja cijena - prevareni ne nasjedaju dva puta“ Dubrovački vjesnik - Broj: 2919 - 04.01.2007.

Što su bili razlozi ovom opasnom zaokretu još se prepiru turistički stručnjaci. Očito su se neki preračunali, a razloga ima više: Država je uvela poreze (kakvih prije nije bilo), bahati turistički moćnici (iz novih vlasničkih i mangerskih strukture koja su se formirale uglavnom prema političkim preferencijama) digli su cijene u nebo. A na razini političkih moćnika je stvorena zabavna floskula o Dubrovniku "gradu ekskluzivnog turizma", na što je tržište nemilosrdno odgovorilo, i mnogi ostadoše kratkih rukava. Ali je svijetu poslana neugodna poruka iz hrvatskog izloga u svijet.

Turistički trudbenici su zabrinuti, jer se propusti i promašaji u poslu ne nadoknađuju sami od sebe, i ne u kratkom roku: Puno toga se u jednoj sezoni može lako pokvariti, ali se „rekuperavati“ mora duge sljedeće godine. Pijanstvo kod moćnika (turističkih i političkih) traje, traje i ovisnost o lakim zaradama, iluzije o gostima koji kao pečene tuke padaju s neba; o „dolorima" koji, kao u priči o Juri koji je otiša u Jameriku, leže po cesti i samo ji triba skupjati!“).

Niko Bulić, direktor glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice izlaz vidi u drugačijem pristupu turistima i samom turizmu:
"Iduće godine ništa se neće promijeniti. Dubrovačkim hotelijerima treba novi pristup".

Tako je! Poruka je shvaćena pravilno, pa je uvedeno povećanje turističke takse, i to linearno, tj. istu u siječnju i kolovozu, mada je prošla sezona uspješno skraćena u danima pune zauzetosti. Ma kome treba zimski turizam?! To je još jedan prst u oko stranim partnerima jer su već svi ugovori potpisani, svi katalozi tiskani (pa se ta „sitnica“ mora prebaciti na domaće i strane organizatori putovanja, koji su već od prošle godine frustrirani). Sada se, na prelijepom srednjevjekovnom, renesansnom zapadnom ulazu u grad uvodi renesansna prolazna taksa, svi autobusi kad se zaustave ispred gradskih vrata moraju platiti (jednom kad dođu goste iskrcati, drugi put kad dođu goste pokupiti). Lokalni autobuseri i agencije „štrajkaju“ jer je taj ionako suvišni "gaf" došao prekasno pa se taj trošak više ne može prebacivati na krajnje korisnike, koji, by the way, ionako sve manje kupuju Dubrovnik koji već odavna ne pruža onoliko koliko ga gosti procjenjuju (value for money).

Dubrovački autobuseri i turističke agencije najavili nastavak prosvjeda - Nećemo dva puta plaćati pristojbu!
• Autobusi ne žele ’povući ručnu ,
• Kune od izletnika za sređeniji Grad
• Grad bez milosti za autobusere

Sukob traje, moćnici (oni turistički i oni politički) ne haju. Oni "predobro" znaju vrijednost svoga Grada: Koliko god turista manje dolazilo, toliko će se cijene podizati i inventivno uvoditi novi načini, jer se zna što koliko vrijedi! A Niko Bulić i Hrvatska turistička zajednica nek troše pare za propagandu, dok predstavnik Gradske turističke zajednice u raspravama između Grada i agencija/autobusera sjedi na strani gradske vlasti (jer je član Gradskog poglavarstva istovremeno i predsjednik Gradske turističke zajednice)!?!?

Grad je sustigla gruba vijest: „Ragusu“ je konačno pogodio brodolom. Takve nesreće su uvijek tužni događaji, ali u ovom zbandanom Gradu, u ovoj ukrivo naherenoj državi ima njih koji trljaju ruke, dapače oblizuju se (ko šiša one koji će plakati!).
Otkaz za 58 radnika nikada nije mala stvar, ali je to sadržaj prijedlog koju je Uprava ’Raguse’ (ugostiteljske tvrtke u vlasništvu Grada koja je raspolagala najvrjednijim poslovnim prostorima u starom Gradu, u kojem konjunktura toliko cvjeta da kvadratni metri rastu do nevjerojatnih iznosa. ostavila sindikatima programa zbrinjavanja viška zaposlenika ( prema vijesti iz Slobodne Dalmacije od četvrtak, 1.2.2007 ).

Kako sad ove neugodnosti uklopiti u onu Peticu (koja je Četvrtica samo za javnost - jer treba izbjeći bahatost).


Iz intervjua:
Dubrovački vjesnik:
Velika afera u gradu je UTD Ragusa. Kako je moguće da Gradska kavana koja u privatnim rukama uz visoki najam dobro radi, dok jednoj Celi to ne polazi za rukom? Grad je očito imao neke planove za UTD Ragusu koje nije uspješno proveo. Bili ste loš gospodar. Tko će platiti dugove? Zbog čega ste je vodili u propast i zašto sada ne ide u stečaj?
Grad:
Prvo, to nije afera jer upravo provodimo uspješan plan. Spašavamo što se spasiti može, što je desetljećima netko nagomilavao. Zaboravili ste da je jedna bivša gradska uprava na čelu s Vidom Bogdanovićem prodala Hotel Dubravka u središtu Grada na najljepšem mjestu na svijetu kako bi spasila dugove tadašnje tvrtke. A ta je tvrtka jednostavno gomilala dugove. Mi smo shvatili da dugove koje je netko gomilao desetljećima ne možemo izravnati. Opet se vraćam na mentalitet. Kad je nešto privatno, drugačije se upravlja. Grad putem svojih Nadzornih odbora, putem direktora koji su im produžena ruka, nije mogao utjecati na rad tih djelatnika. Neću govoriti ni protiv koga pojedinačno, ali očito su svi ti objekti imali neke svoje šefove. Predlagala sam prije par godina da svaki od tih objekata, bilo ih je pet ili šest, vodi svoje poslovanje odvojeno. I onda ćemo vidjeti tko je od njih gubitaš, a koji dobitnik. Oni su prelijevali iz jednog u drugo. Mi nismo tada bili većinski vlasnici, sada jesmo.
……
Dubrovački vjesnik:
Ali Grad je ulagao u UTD Ragusu, a pogrešne odluke nisu stvar Uprave jer vi ste postavljali upravu?
Grad:
Otvoreno ću vam reći da je Grad ulagao u nadi da će se nešto promijeniti u mentalitetu. Budući da se nije promijenilo, interes Grada nije upravljati Ragusom nego imati kvalitetne sadržaje. Gradska kavana se pokazala kao najbolji primjer.
Dubrovački vjesnik:
Zašto ste onda kupili većinski dio ako znate da takvo upravljanje nije najbolji primjer?
Itd....

Pjanstvo raspolaganja tuđim (novcem, imovinom, sudbinama) pretvorilo se u ovisnost širokih razmjera. Hrvatska privatizacija se u svojoj nemoći od tzv. pljačke stoljeća pretvorila u teatar apsurda, i počela okretati u nemoćnom krugu iscrpljivanja glavnih aktera (po uzoru na sumornu dramu, čiji je naziv ovaj napis posudio, no najviše radi simbolike završnog cilja: dugog putovanja u noć.

Hrvatski Fond za Privatizaciju od slučaja Liburnija hotela ( Kvarner na nogama zbog nagodbe HFP-a s fondovima SN i DOM holding10.8.2005), dakle od kolovoza 2005. godine niti jedno poduzeće iz njegovog „portfelja“ nije privatizirao. Stidljivo su pokušali provući nekakav „martifetluk“ s dubrovačkim „Hotelima Maestral“, ali su ih dečki pročitali i plan čuvene veš-mašine (HypoBanke) je pao u vodu.

U međuvremenu se dogodio skandal „Sunčani Hvar“, i stvari su otišle u neizvjesnost. Sada Gradovi i sela tražu zlatne dionice (25+1 dionica).

Poznati naš hotelijer Lovro Misir pita:

„A tko će vam to sada kupovati i ulagati?“.

A mi svi se trebamo upitati:

Ako je i dalje poznato da država nije dobar gospodar, da ne zna upravljati gospodarstvom, nameće se pitanje:

"Gdje onda prestaje državno, a gdje počinje privatno?".

I onda se kao odgovor vraća kao jedan novi i još veći apsurd:

Državno prestaje tamo gdje počinje državno!

U ovoj sumornoj drami izgubile su se koncepcije, nestali su orijentiri, obzor se spojio s horizontom, i sve se zamaglilo. Samo je ostala ona fanatična ovisnost grabljenja, da se gospodari tuđim vlasništvom, tuđom imovinom, tuđim sudbinama. Po svaku cijenu, i bez obzira na posljedica, za malo škuda u vlastitom džepu. Gradovi i sela žude da uzmu „svoj“ dio od budućih prodaja državnih, ustvari zajedničkih dobara: Nazdravlje vam dečki iz Hotela Maestral. I vama Korčulani! I vama Hvarani! I vama Podgorani! Sjetite se Raguse!

I nazdravlje vam Polančec , on je barem kod sebe doma dokazao da je konstruktivan momak, prava osoba da bude vođa na dugom putovanju u noć! Eugen O'Neal je bio Irac, a to je super katolička zemlja, baš kao i Hvatska! U kojoj se više ne zna što je grijeh!

Turizam kao industrija

Cijenu svakogproizvoda određuje tržište, ponuda i potražnja, a presuđuje kvaliteta proizvoda pri čemu značajno odlučuje marketing. Vlasnik može formirati cijene, ali ne bitno odredjuje uspjeh, on samo kao vlasnik snosi posljedice (i to ako je zaista ulagao vlastita sredstva).

U turizmu postoji mjera zvana "value for money" tj. kad potrošači nešto očekuju a kad dobiju mnogo manje to procjenjuju kao varanje i kažnjavaju time što proizvod prestanu kupovati. Tako se gubi pozicija na tržištu, turista biva sve manje, a bez njih nema novaca, sa svim posljedicama za vlasnika, za regiju, za državu, za ljude u njoj..

Ako je tvrtka državna, onda gubitak sanira država, ali smo to onda svi mi porezni obveznici. U toj činjenici leži "tajna" politike kao lošeg gospodara, jer oni koji odlučuju ne riskiraju vlastiti nego naš zajednički novac. Zato se svaka bahatost uvijek hrani na tuđi račun.

Ako je vlasnik "perač novca" onda se opet ne ponaša tržišno, jer promašaje "financira" iz posredničkih zarada, a prljavom kapitalu cijena zna ići do 50 % od nominalne vrijednosti. Takvi zaista mogu istrpjeti veće gubitke od drugih, ali to u konačnici znači gubitak za prostor u kojem djeluju: tako nastaje šteta onima koji rade korektno, i zajednici koja ubire poreze, i ljudima koji samo prodaju svoj rad.

Iako vlasništvo nije bila glavna tema napisa, kad smo već tu, treba znati da svako vlasništvo, nosi osim prava i obveze, jer nitko nije sam na svijetu, tržište ne funkcionira po principu "Pale sam na svijetu". Nepotrebno stvaranje lošeg imagea destinacije utječe na sudbinu svih onih koji dobro rade, na sve one koji tek na dobrom radu nešto ostvaruju (kao što je država kroz poreze, zaposleni kroz plaće, i svi oni drugi koji očekuju da će na općoj konjukturi moći poslovati - od administracije do trgovine, čak do gradskog prijevoza). Svi ovi tipični turistički gradovi, direktno ili indirektno žive najvećim dijelom od turizma ali se to ne vidi niti želi vidjeti iz udobnih "političarskih" fotelja.

Smatram da je dobro razjasniti neke bitne pretpostavke za razumijevanje turizma kao pojave: Iako ona jest negdje davno započela kao obično domaće ugošćavanje prijateljevih prijatelja (budući da se gostima prijateljima u principu privatno ne naplaćuje) , turizam je danas samo industrija, sa svim zakonima koje važe za bilo koju drugu tržišnu djelatnost, pa se u njoj može i propasti.

Da razlozi za nemilosrdno "haračenje" postoji i to ne samo pokrivanje grijeha pokojne Raguse, svjedoči i najnoviji po mnogo čemu čudan slučaj blokade gradskog računa Gradski račun blokiran zbog hotela Belvedere a na Dubrovnik Portalu. Grad plaća za nešto što inače predstavlja vrhunski privatizacijski skandal u Hrvatskoj, o kojem se još šuti.

No nerazumno je uništavati supstancu. Kao izlaz iz očajne situacije napoleonovski se počinje naplaćivati i zrak, jer uz pad turističkog prometa svakako idu sve manji prihodi, a već sada je jasno da se ne samo nije ništa konkretno učinilo da se popravi dubrovački "udar" na tržište nego ga se još dodatno "cipelari".