„ISTOČNO OD RAJA“

1. KAMO IDE SEZONA 2007

Kad želimo pogledati prema unaprijed uvijek se dobro osvrnuti i prema unatrag (po onoj staroj da bi povijest trebala biti učiteljica - ako iz nje znamo štogod naučiti). Pred nama je svjetski najvažniji proljetni turistički događaj – Berlinska burza (ITB). Svi turistički poslenici će tamo „nazočiti“ nastojeći otkriti što nas čeka ove sezone. Ona sretna vremena, kad se išlo u Berlin uzeti tour-operatorske liste i zadovoljno trljati ruke su davno prošlo vrijeme. Danas to više nije tako, jer se svijet promijenio; turizam se promijenio, postaje sve više industrija; pretvorio se u najvažniju gospodarsku djelatnost u svijetu, posao milenija. „Turistički romantizam“ je stvar prošlosti, a nama u Dubrovniku, tom „biseru Jadrana“ ili „raj na zemlji“ preostaje grčevita tržišna borba bez predaha, za svakog gosta, za svaki euro, za svaku kunu! Zato moramo stalno gledati naprijed i osvrtati se natrag.

2. POGLED UNATRAG (Sezona 2006)

Prema fizičkim pokazateljima u 2006 god u Dubrovačko-neretvanskoj županiji je boravilo ukupno 928.604 turista (prema 909.374 iz 2005 godine). To je otprilike 2 % više putnika, ali su ti putnici u prosjeku boravili kraće pa je ostvareno manje noćenja ( u 2006 je bilo 4,385,321 noćenja što je za 2 % manje nego 2005 godine kad je ostvareno 4,478.495 noćenja). Što se zaista dogodilo 2006 godine s noćenjima potrebno je napraviti dubinsku analizu, iz koje će sve biti jasnije. Opći zaključak jest da je uspješnost sezone 2006 vrlo problematična što se baš ne uočava iz ovakvih postotaka. O tome ćemo uskoro napraviti posebnu analizu. U ovom trenutku, a uoči za nas najvažnije turističke burze ITB u Berlinu potrebno je sagledati trendove koji će zasigurno ostaviti traga na sezoni 2007.

U županiju nam ulaze turisti na razne načine, zrakom, morem, kopnom. Radi relativne prometne izoliranosti avionski prijevoz je i dalje presudan izvor popunjavanja turističkih kapaciteta; tu činjenicu nažalost ništa nije promijenilo, jer brodske veze nisu bitno se promijenile, a autocesta je još uvijek relativno daleko.

Pa, pogledajmo što se to događalo prošle godine, i što bi nam pomoglo u razumijevanju ovogodišnjih tendencija na glavnim „vratima“ dubrovačkog turizma. Najprije pogledajmo događaje u zadnje dvije godina (u niže navedenom tabelarnom prikazu protoka putnika):

Vidi tablicu 1: Promet turista DB Županije 2005/2006

Slijedimo podatke: U istom razdoblju 2006 godine Dubrovački aerodrom je zabilježio ulaz od 534.215 putnika (prema 532.234 iz 2005 godine). Prirast je bio cca 3 %. Dakle, unatoč opće primjetnim spoznajama o lošijoj turističkoj sezoni dubrovačka zračna luka je zabilježila lagani rast broja putnika. Isto je zabilježeno u turističkim mjerenjima županije: Lagano povećani broj putnika (za 2 %), uz nešto manji broj noćenja (za 2 % - radi skraćivanja prosječnih boravaka).

Ovdje još treba naglasiti da je odnos broja putnika pristiglih kroz Dubrovačku zračnu luku iznosi stalnih 60 % od ukupnog broja turista.

Ovaj posljednji podatak trebamo uzeti tek kao indikaciju, a ne činjenicu jer te sirove brojke tek treba dubinski istražiti. Naime, preko dubrovačkog aerodroma putuje dosta lokalnih putnika (rezidentnih - koji nisu turisti). Dobar dio putnika odlazi na druge prostore (prema Crnoj Gori, Neumu, i Makarskoj rivijeri). Ostaje ipak činjenica da zamašnija polovina turista pristiglih kroz naša „istočna vrata“ Dubrovačko-neretvanske županije (tj. preko zračne luke) popunjava dubrovačke turističke kapacitete, što našu Županiju čini još uvijek najvećim ovisnikom o avioprijevozu. Istraživanje oscilacija i promjena fizičkih pokazatelja turističkog prometa općenito, ali i kretanju putnika u dubrovačkoj zračnoj luci, jest i ostaje vrlo značajan za predviđanje uspješnosti sezone (kojoj hrlimo ususret).

A. O vrstama zračnih prijevoza

Da bismo bolje razumjeli stvarno stanje stvari, kretanja putnika u zračnoj luci Dubrovnik treba sagledati kroz odnose različitih segmenata (stranog i domaćeg prometa s jedne strane, te odnose redovitog i izvanrednog prijevoza s druge strane). Radi izbjegavanja terminoloških nesporazuma trebamo fiksirati pojmove koje se koriste na aerodromu i u turizmu:

· Izvanredni prijevoz je ono što inače zovemo turističkim charterima, preko kojih je Dubrovnik uvijek primao najvažniji broj putnika.

· Redoviti prijevoz sadrži veliki dio tzv. rezidentnih putnika )tj. onih koji stanuju na području Županije i koji ne predstavljaju turistički promet.

· Brojke (koje inače možemo skinuti sa službenih stranica zračne luke - www.dubrovnik-airport.hr) u principu treba dijelit popola da dobijemo broj putnika (jer aerodrom tamo bilježi prolaz putnika u dolasku i odlasku, tj. registrira ga se dva puta - u velikim brojkama je zanemariv broj onih koji lete samo u jednom pravcu).

2. Kretanja putnika po vrstama zračnih prijevoza

Praćenje promjene unutar segmenata redovitog i izvanrednog prijevoza je izuzetno važno. Pogledajmo sljedeći tabelarni prikaz.

Vidi tablicu 2: Redoviti i izvanredni prijevozi

Napomena: Planirani broj putnika smo od aerodroma mogli dobiti samo na ukupnoj razini, pa smo te procjene po pojedinim segmentima ostavili praznima (ali su one ionako samo procjene očekivanja, koje su na svjetskom tržištu ionako teško predvidive, a u posljednje vrijeme prisutne teškoće plasmana pomalo problematičnog dubrovačkog turističkog produkta predviđanja čini još problematičnijim.

Ono što treba otvoreno priznati, u zračnoj luci se poslovno dobro prilagođavaju teškoćama! Dubinskim uvidom u sirove podatke njihovog fizičkog prometa ocrtava se za sve nas jedna neugodna tendencija (prisutna još u sezoni 2006 godine). Na turističkim charter aranžmanima, (u aerodromskoj terminologiji su to izvanredni prijevozi), koji su inače dio tour-operatorskih paket aranžmana, zabilježen je pad putnika od 19 posto. Ukidanje državnih stimulacija s jedne, a nerealan odnos dubrovačke ponude u cjenovnoj politici s druge strane (gdje se prešla ona kritična granica „value for money“) uzeli su svoj danak. Turistička „romantika“ ovih prostora je prošlost, a naš turistički produkt je malen, malo utjecajan dio svjetske turističke industrije. Zato na žalost mnogih „optimista bez pokrića“treba očekivati teže posljedice za duže vremena.

No, bez obzira na zabrinjavajuće veliki pad putnika u charter aranžmanima, zračna luka je već u 2006 godini uspjela to nadoknaditi, čak zabilježiti porast ukupnog broja putnika kroz povećavanje putnika u redovitom prijevozu. Važno je kako su to u dubrovačkoj zračnoj luci uspjeli, jer njihovo prilagođavanje neugodnim trendovima može biti dobar signal drugim subjektima koji se nisu uspjeli na vrijeme prestrojiti. Svijest o mjestu Dubrovnik unutar integralnog svjetskog turističkog tržišta najviše pomaže, a to je tržište krajnje nemilosrdno.

3. Domaći i strani putnici:

Praćenje promjene unutar segmenata domaćih i stranih prijevoza je također jako važno. Pogledajmo i ovaj tabelarni prikaz:

Vidi tablicu 3: Ukupno strani i domaći promet

Iz gornjih podataka se uočava da, bez obzira na teškoće prisutne u 2006 godini, broj stranih i domaćih putnika je čak nešto poboljšan, a njihov odnos stabilno isti. Kako se onda moglo dogoditi, da se zabilježeni lošiji poslovni rezultati u smještajnim kapacitetima ne vide u broju putnika dubrovačke zračne luke?? Najvjerojatniji razlog leži u dijelu putnika koji koriste slijetanje u Dubrovnik da bi odlazili u alternativne vrste smještaja (sjetimo se: privatni smještaj je na godišnjoj razini pokazivao porast), dio odlazi za Crnu Goru, dio za Bosnu i Hercegovini (Neum i Međugorje), dio svakako i na bliža odredišta Makarskog primorja, a dio kod prijatelja i poznanika.

Zamjetna tendencija skraćivanja dana boravka po putniku je jednim dijelom svakako nastala kao rezultat sve većeg učešća redovitog prijevoza u ukupnom broju dolazaka (jer charteri obično imaju najmanje sedmodnevne boravke). To je normalno, jer redovite linije idu češće, (neke svakodnevno), putnici imaju mogućnost izbora, sami kreiraju svoj boravak, a često su prisiljeni slijediti red letenja (i prema letovima planirati boravak u smještajnim kapacitetima).

4. Vrste redovitih linija

Već smo spomenuli da je aerodrom Dubrovnik pad putnika na izvanrednim aranžmanima (tour-operatorskim charterima) nadoknadio povećanjem putnika na redovitim linijama. Da bismo shvatili što su to zaista učinili pogledajmo sljedeći tabelarni pregled.

Vidi tablicu 4: Broj putnika u prijevozima redovitih linija

Mislim da postoje dva razloga vrijedna spomena:

1. Pad putnika na turističkim charterima je posve logično proizveo djelomično prelijevanje putnika na redovite linije.

2. Radi pada ukupnog broja putnika aerodrom se više otvorio „Low Cost“ kompanijama.

Dok su na aerodromu donedavno možda imali rezerve prema ovom segmentu zračnog prometa, na vrijeme uočeni manjak putnika za sezonu 2006 opredijelio ih je za bolju suradnju s „Low cost“ prijevoznicima (koji inače postaju nezaobilazni partneri na svjetskom tržištu zračnog prometa). Promjena takve poslovne politike je urodila plodovima (brojke i indeksi ostvareni na „Low-Cost“ prijevozima idealno popunjavaju gubitke na charterima).

3. POGLED UNAPRIJED (Očekivanja u sezona 2007)

Iz gornjih prikaza možemo zaključiti da postoje burne promjene na tržištu avionskih prijevoza, koje se naravno reflektiraju na turizam općenito, a samim time i na dubrovački aerodrom, i dubrovački turizam, koji se promjenama trebaju aktivno prilagođavati.

1. PRILAZ ZRAKOM („ISTOČNA“ VRATA)

Avionski prijevoz za Dubrovnik ( „raj na zemlji“) ima još uvijek presudan značaj. Normalno bi bilo (dapače poželjno da postane stalnim zadatkom), pratiti i istraživati sve što se događa na „istočnim vratima“ dubrovačkog turizma (slikovito rečeno - „istočno od raja).

Spoznaje do kojih na taj način dolazimo, a pogotovo analizom promjena, mogu biti od velike koristi svima koji od turizma žive. Tako smo ovom dubinskom blic „snimkom“ prošlih i sadašnjih prilika na dubrovačkom aerodromu došli do spoznaje da već dobro plasirani svjetski „Low-Cost“ hit“ je postao značajno prisutan i u Dubrovniku. Ubuduće subjekti dubrovačkog turizma moraju se s time intenzivnije baviti kako bi počeli sustavno koristiti ovaj pomalo neobični tržišni segment, u kojem se avioni načinom i cjenovno tretiraju kao autobusi; koji sve više raste, postaje uspješniji, i - sve značajnije utjecati na ukupni image destinacije. O efektima ovog suvremenog fenomena na Dubrovnik (i turizam čitave županije) možemo više vidjeti iz sljedećeg tabelarnog pregleda:

Vidi tablicu 5: Očekivanja 2007 (presjek na dan 21.02.2007)

Mogli smo „snimiti“ samo segment stranih kompanija (sve vrste prijevoza - izvanredni i redoviti a low-cost pripada u redoviti zračni transport). Domaće prijevoznike u ovom trenutku nismo mogli obraditi, radi pomanjkanja konkretnih informacija, ali se tu ne očekuju bitne promjene radi ograničenih kapaciteta (Croatia Airlines), trenutačnih poteškoća (AirAdriatic) čiju ulogu preuzima“ Dubrovnik Airlines“). Mada udijeli domaćih prijevoznika su značajni (čak oko 50% ukupnog broja putnika), to je ipak najviše radi redovitih linija (Croatia Ailrlinesa), pa se očekuje udio domaćih kompanija na prošlogodišnjoj razini.

No uvid u ponašanja i promjena stranih prijevoznika može značajno pomoći u uočavanju općih tržišnih tendencija. Uspoređujući trenutno stanje u 2007 godini (prema istom razdoblju prošle 2006 godine) uočili smo sljedeće tendencije:

· Dok je u isto vrijeme 2006 godine bilo fiksno ugovoreno 2.350 rotacija (letova), u istom vremenu ove godine fiksirano ih je samo 1.905 (ili 81 % od prošlogodišnjih). Kad to pretvorimo u brojke putnika (prosječna popunjenost shodno "load-factor"-u i veličini aviona aproksimativno se kreće 150 putnika po letu), strani prijevoznici bi ove godine mogli prevesti samo oko 285.750 putnika (što prema prošlogodišnjih 352.500 čini tek 81 %). Možemo pretpostaviti da će se neke stvari možda još promijeniti nabolje, ali nema mjestu prevelikom optimizmu, jer se avioprijevozi planiraju unaprijed, a u dubrovačkoj destinaciji se ništa spektakularno nije dogodilo da bi promijenilo slabu potražnju za dubrovačkim turističkim produktom.

· To s druge strane znači skoro 19 % manje turista na stranim prijevoznicima, što je već drugi puta u dvije godine više nego značajan pad putnika. Time se suočavamo s neugodnom činjenicom da Dubrovnik (i okolina) postaje sve nezanimljivija kao avionska destinacija, što je rezultat smanjenog interesa gostiju za dubrovački turistički produkt. To je činjenica o kojoj se ne vodi dovoljno brige.

· Dok zračna luka relativno lako nadoknađuje „gubitke“ putnika na izvanrednim letovima (charterima) povećanjem putnika na redovnim, naročito „low-cost“ linijama, drugi subjekti u podjeli turističkih poslova se pokazuju inertnima. Sve veći interes putnika za „low-cost“ prijevoz pokazuje da putnici žele Dubrovnik, ali je produkt zapao u ozbiljnu krizu jer se ne prilagođava novim prilikama. Ukoliko se bitno ne promijeni ponašanje države (glede podrške izvanrednim prijevozima), hotelijera (glede usklađenosti cijena i kvalitete u odnosu na druge destinacije), ugostitelja, lokalnih moćnika (i svih drugih koji na ovaj ili onaj način utječu na opći image dubrovačke destinacije), stvari će se i dalje odvijati u ovom pravcu.

· „Low-cost“ je unio velike promjene u ponašanje sve većeg broja putnika, kreirao novu „modu“. Elektronički pismeni potencijalni turisti sve manje su skloni kupovati „tuđe“ pakete usluga (preko tour-operatora), a sve više kreiraju aranžmane po vlastitoj mjeri. Ovu tendenciju, koja se više ne smije olako zanemarivati, treba sagledavati kroz sve zamašniji razvoj komunikacija s jedne, a sve ozbiljnije poremećaje klasičnih prijevoznika s druge strane. Razvoj „low-cost“ prijevoznika (koji paradoksalno, uz sve jeftinije karte bilježe sve bolje financijske rezultate) je neminovnost kojoj se treba prilagoditi ili gubiti trku

· Low-cost putnici, uz sve niže cijene prijevoza, traže i sve optimalnije cijene smještaja, a ušteđeni novac žele potrošiti na provod. Zato će se još oštrija borba voditi na razini usklađivanja kvalitete sa cijenom produkta (value for money). Prošle sezone je bilo interesantno vidjeti putnike koji dolaze na aerodrom i biraju skuplje hotele po jeftinijim cijenama. Zato isticanje vlastite umišljene „visoke vrijednosti“ ovakvi putnici ne prepoznaju unaprijed. Opći „image“ destinacije će postajati sve važniji u privlačenju turista. Zato ukupno ponašanje svih aktera u destinaciji (od hotelijera do ugostitelja i ostalih, ponude zabave, razonode i sporta čak do gradskog prijevoza) postaje vrlo važno.

2. PRILAZ MOREM I KOPNOM („ZAPADNA“ VRATA)

Postoje i drugi načini po kojima dolaze turisti (slikovito nazvano „zapadno od raja“): To su razni drugi alternativni načini popunjavanja dubrovačkih turističkih kapaciteta:

· Brodski prijevoz iako je stalno prisutan, nije dobro razvijen. Duž-jadranske linije brzinom i kvalitetom ne zadovoljavaju niti imaju veliku propusnu moć. Prekojadranske veze također nisu baš razvijene, iako i na tom planu ima promjena, u kojima brzina prijevoza igra sve značajniju ulogu. Imamo nesreću da preko-jadranski susjedi još uvijek imaju turističko ponašanje svedeno na vrijeme „feragosta“, a ekonomska kriza i borba za turiste (i Italija je div u turističkom businessu) daje nam sve manje takvih turista, jer opet dolazi do izraza naš stalno prisutni problem – odnos cijena dubrovačkog turističkog produkta nije usklađen sa stvarnom tržišnom vrijednošću (tj. „value for money“). Osjećaj zadovoljnog gosta je presudan, on ne ovisi o našoj samouvjerenosti. Turiste, koji se iz tog smjera odlučuju prema Hrvatskoj tek treba uvjeriti, a to nam općeniti sve teže prolazi.

· Brodovi na krstarenjima su naš stalni kamen spoticanja: Dokle god traje recesija u našem turizmu, potrebni su nam više radi propagandnih (koliko samo fotografija se raspačava s ovakvih putovanja - a to nema cijene), nego financijskih efekata (iako ni oni nisu zanemarivi u vrijeme turističke oseke). No, ako im pritom prikazujemo ono naše neugodno lice, postižu se dugotrajni kontra-efekti.

· Cestovnim prijevozom smo uvijek dobivali značajan broj putnika, ali - autoceste nam se još nisu posve približile. Kad autocesta dođe na prilaze Dubrovniku, još uvijek neće postojati bitne promjene u efektima. Autocesta mora postati stalna i prohodna veza (prema Albaniji, Grčkoj, Turskoj), da bismo imali značajniji priliv tranzitnih putnika. S druge strane, sve dok vlada ovakva relativna cestovna izoliranost, presudnu ulogu će opet igrati motivacija potencijalnih posjetitelja. No, na tom planu su opet imamo one iste, a već spomenute slabosti – turisti moraju biti uvjereni da putuje tamo, gdje će za vlastiti novac dobiti očekivanu vrijednost, i k tome se osjećati ugodno.

· Autobusne ture treba posebno istaknuti. Radi prometnih teškoća (nedovršena autocesta i relativna slaba prohodnost jadranske ceste), one nam ne mogu nadoknaditi „gubitak“ putnika u avioprijevozima. Ovakvi turisti su uvijek najviše dolazili kroz pred i posezonu (svibanj, lipanj i rujan), kada sam Grad Dubrovnik uobičajeno nije imao problema u popunjavanju kapaciteta (rubni krajevi županije nisu bili te sreće). Zato nesporazumi i nerazumijevanja pri kreiranju turističkog produkta mogu ostaviti ozbiljnog traga i na ovaj još uvijek mršavi segment. Naime, zasada je tim turama Dubrovnik krajnji cilj (a ne jedna od stanica u itinereru), kojega oni lako mogu zaobići ako ne nudi prihvatljivu kvalitetu uz neadekvatnu cijenu. U tom pogledu naročito teške posljedice mogu imati razna ekscesna ponašanja (neljubazne usluge, cijene kave, cijena parkinga, prolaza preko Pila…).

4. ZAKLJUČAK(glede sezone 2007 i kasnije)

Za kraj treba samo dodati uvijek simptomatični pregled promjena prema porijeklu turista (iz nama najvažnijih i tradicionalno najsklonijih destinacija). Da i tu problemi postoje kroz duže vremensko razdoblje (koji se nažalost teško prepoznaju) pokazuje niše navedeni tabelarni pregled.

Vidi tablicu 6: Postotni udjeli pojedinih zemalja u međunarodnom prometu putnika zračne luke Dubrovnik (u %)

Podaci su dovoljno rječiti sami za sebe. Kriza je očito započela već 2005; na za nas najvažnijim tržištima gubimo dah; a prestrojavanje na druga tržišta se temelje na neznatnim pomacima, uz upitnu kvalitetu.

Sve bitno što smo ovim napisom htjeli naglasiti, sadržano je u tekstu, ako ga se pažljivije pročita (pogotovo ako se prouče statistički uočene tendencije). Turizam je najveća industrija novog milenija - sviđalo se to nekome ili ne. Svijet postaje malen, a s low-cost prijevoznicima još manji. Produkt kojeg nudimo sve je teže plasirati na sve zahtjevnijem, i konkurenciji sve izloženijem tržištu. Mi se tome moramo prilagođavati, jer pravila poslovnog ponašanja postoje, a Dubrovnik je premalen, u globalnim razmjerima beznačajan, da bi neka svoja pravila pokušavao nametati svjetskom tržištu..

U vremenu opće, globalne informacijske zagušenosti, kreiranje vlastitog „brand“-a postaje krucijalno marketinško pitanje. Hoteli se ipak manje prodaju zato što pripadaju Hilton-u ili Iberostar-u (da ne spominjemo ALH, Valamar isl.), a daleko više zato što su dio Dubrovnika. Tako je svugdje u svijetu - prodaje se prvenstveno popularna destinacija pa onda hoteli u njoj. Opće obrušavanje turističkog imena i značaja Dubrovnika će imati dalekosežne posljedice. Time ponašanje svih onih koji utječu na kreiranje dubrovačkog „brand“-a postaje značajno, a odgovornost kreatora velika. Lokalni sukob između gradskih vlasti i prijevoznika je sporedan problem (koji će se riješiti nekakvim dogovorom); daleko važnije pitanje će biti odnos stranih partnera (autobusera, avioprijevoznika, brodara, agencija, turoperatora i njihove klijentele) prema neadekvatnosti u našem ponašanju. Da dosadašnji nesporazumi su već proizveli neugodne efekte dokazuju negativni trendovi u rezultatima, što će dodatno opterećivati ukupni image Dubrovnika kao turističkog „brand“-a. To sve povećava odgovornost svih subjekata (od gospodarskih do političkih) koji sudjeluju u njegovom kreiranju. I na kraju, turizam jest i ostaje jedna od suvremenih najmasovnijih pojava. Operativno prihvaćanje te činjenice će presudno utjecati na daljnji razvoj cijelog ovog prostora (tzv. ekskluzivizam je vjerojatno utopija, koja je sigurno kontraproduktivna). Ekskluzivizam kakvim ga neki nerealno shvaćaju, u svijetu ne postoji (možda tek kao enklave unutar sveprisutne masovnosti). U takvom ozračju samo velike brojke donose dohodak.

Nečastivi na otoku znanja

Ovih dana u javnost se probila jedna već duže vremena latentno prisutna privatizacijska afera, po ozbiljnosti i dometima možda čak jedna od do sada najozbiljnijih, buduću da njen koncept i smisao ukazuje na mnogo dublju praksu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Uz institucionalnu i vaninstitucionalnu umiješanost najviših vrhova vlasti proizvodi se i održava alkemija kojom se bez novca i odgovornosti društveni resursi pretvaraju u privatne, i radi ponekad sitnih interesa pretvaraju u ruševine.

Temu „Otoka Znanja“, tog projekta tragikomičnog imena a čisto tragičnih posljedica, već sam dotaknuo u polusarkastičnom napisu Đavolov šegrt u „Odaji tajni“ . Razvoj daljnjih događaja potvrđuju tamo iznesene „mogućnosti“, da zaista postoje namjere, koje se kreiraju kroz HFP kao „tvrđavu zlih namjera“. No, kako po svojoj organizaciji, HFP nema samostalnost ni u kreiranju ni donošenju odluka, nego je to njegov Upravni odbor u kojem sjedi pet najmoćnijih vladinih ministara (samo i isključivo iz jedne vladajuće stranke), postaje transparentnim postojanje komplota koji beskrupulozno traje.

Traje stalno i već dugo, i neovisno o trenutnim snagama na vlasti, jer treba naglasiti da iako je HDZ trenutno u igri, formalna organizacija te način funkcioniranja i donošenja odluka u Fondu su postavljeni od ranije (vjerojatno od njegovog formiranja kad je HFP potpuno integriran u strukture vlasti). I bilo tko da je na vlasti ništa ne mijenja jer im to odgovara - jer je raspolaganje tuđim (sporedno da li privatnim ili društvenim) postala je narkotična ovisnost.

Tehnologija je jasna i jednostavna: Općenito je sveprisutna nedodirljiva impregniranost politike (i političara na vlasti) s poslovima koji bi po prirodi posla i društveno opravdanim ciljevima trebali biti autonomni, transparentni (jer imaju pravila po kojima bi samostalno trebali i morali djelovati).

Razmotrimo realno što bi pod normalnim okolnostima trebala biti uloga Fonda. Samo ime kaže:
• Poslije promjena političkog sustava ostalo je mnogo društvenih tvrtki koje je trebalo privatizirati, jer je poznato da država i u ime države se ne može organizirati normalno tržišno funkcioniranje trgovačkog društva. To je neosporno.
• Moderno shvaćanje države se inače zasniva na shvaćanju da tržišna privreda mora biti samostalna, a iz državnog proračuna se ne mogu niti smiju pokrivati nikakve dubioze, nego isključivo funkcioniranje države. I to je neosporno.
• Iz ovog proizlazi i treći cilj: Fond za privatizaciju je prilikom traženja vlasnika dužan paziti na buduće funkcioniranje takvih subjekata, koji su potencijalni subjekti koji će puniti državni proračun, a ne gutati iz njega na ove ili one načine. I ovo bi trebalo biti neosporno, ali nije tako.

Fond za privatizaciju je od samog svog formiranje do današnjeg dana bio i ostao transmisija „najveće pljačke u hrvatskoj povijesti“ (ni ovu formulaciju nažalost nitko ne osporava - ali na temeljima takvih spoznaja nitko nikada nije ništa napravio - iako su se i izbori na takvim obećanjima dobijali). Radi toga ozračja i takvog stanja uništeno je mnogo tvrtki koje su mogle, a nisu nastavile uspješno djelovati. Posljedice su katastrofalne.

Ovom prilikom spomenimo već pomalo „ad acta“ horor priču o Kutli i njegovom carstvu (no ima i mnogo drugih primjera). Nitko nikada nije vidio ugovore pod kojima su od Fonda ta poduzeća preuzimana, a novčane posudbe su najviše išle iz mirovinskih fondova, koji su takvim akcijama dovedeni na prosjački štap. U krajnjoj liniji za ono što se dogodilo nitko nije nikada odgovarao (jer je Kutle na kraju dobro plaćen da đuti i izigrava krivca koji će u konačnici biti oslobođen). Cijeli taj „Kutleraj“ je u osnovi bio zamišljen da stvara financijsku snagu novoj vladajućoj kasti koja treba osigurati dugoročno financiranje vladajuće strukture, dakle i partije. Sve to je samo dodatno opteretio socijalne i mirovinske fondove prelijevanjem zaposlenih iz do tada manje više uspješnih tvrtki u državne potpore nezaposlenima i mirovine prerano umirovljenjima (danas umirovljenika imamo zavidnih 25 % ukupnog pučanstva).

Ista stvar se dogodila sa serijom bankarskih kolapsa, od kojih je Dubrovačka banka posebno eklatantan primjer, najviše radi njenih posljedica na vladajući establišment. Od te nekada moćne Banke nije ostalo ni D, prave gubitke je platila država iz proračuna, a vlasništvo je završilo u rukama stranaca, koji godišnje izvlače iz nje onoliko koliko su platili za njeno preuzimanje. I naravno - već dobar dio njenih radnika je napučio fondove nezaposlenih i umirovljeničke redove. No, to nije jedini slučaj.

Ima jedna stvar koju sam više puta isticao (pred nekim „viđenim prijateljima“ pa čak i ovdje na Pollitika blogu - vidi Dugo putovanje u noć pollitika). Radi se o činjenici da je Dubrovnik, kao najljepši i najslavniji hrvatski grad, te najeuropskiji dio Hrvatske, sasvim logično postao istovremeno njenim izlogom u svijet. Te činjenice imaju višestruko značajnih posljedice.

Prvo: kao najvrjedniji dio Hrvatske Dubrovnik na sebe navlači razne probisvijete, lopove i beskrupulozne tipove, koji se guraju kako bi u njemu uzeli svoj dio radi velike potencijalne vrijednosti (po mogućnosti za mala sredstva a najbolje, ako može besplatno). To nam se dogaža stalno prted očima, jer Fond po običaju na natječajima daje prednost onima koji više obećaju (ali nikada više ne pita ikoga od njih što bi s tim obećanjima).

Drugo: Dubrovnik je uvijek bio dio Europe, samo život u njemu je školovanje, a boravak po svijetu naročito (pomorstvo i turizam), pa ovakvi prizemni „poduhvati“ lokalnom stanovništvu su vrlo transparentni. Priča o „crnom komunističkom vremenu“ ovdje ne pale, jer je ovaj prostor ostvarivao dobre poslovne rezultate i dobar život svojim stanovnicima – na najrazvijenijem svjetskom tržištu pod najoštrijom svjetskom konkurencijom u turizmu i pomorstvu.

Zato se i jest upravo ovdje dogodilo (dok su npr. druge banke prolazile kroz svoje tranzicijske kalvarije i po nekoliko puta bez previše pitanja), da je krah Dubrovačke Banke potresao cijelu državu i promijenio političke silnice. Ista stvar se sada događa i s privatizacijskim podvalama. Dubrovnik se radi svoje velike potencijalne vrijednosti nalazi u razvojnoj blokadi (skoro 10.000 hotelskih soba još uvijek nije u funkciji jer se nikome od protežiranih novopečenih vlasnika ne žuri trošiti pare, jer vrijeme čini svoje i donosi višak vrijednostisam od sebe). Oni pak koji su nešto investirali čine to pod takvim abnormalnim uvjetima da je i golubu na Stradunu jasno kako se radi o pranju novca.

Zato tinjajuće skandalozne situacije u Dubrovniku treba shvatiti više nego ozbiljno. Bajka o „Otoku znanja“ ne samo da više ne drži vodu, nego više nego jasno ukazuje na visoku nenormalnost u kojoj pet najjačih državnih ministara (kao „vijeće mudraca“) u Upravnom odboru Fonda donosi odluku da se neprofitnoj organizaciji, koji je „by the way“ bili među slabijim ponuđačima na natječaju (dok svaki natječaj Fonda ima karakter međunarodnog tendera što obrušava ugled države), dade jedan profitno trgovačko društvo, da bi se potom neprofitna udruga ponašala potpuno neprofesionalno, neprofitno i financijski upropastila jedno dobro uhodano hotelsko poduzeće, k tome uništi dobar glas turistički fino profiliranoj destinaciji, i ugrozi razvoj otoka. Kako to protumačiti?? Pa naravno na jedan jedini način, onaj isti radi kojeg se sada traže načini kako da se promašaji i gubici na otoku pokriju iz proračunskih sredstava, jer inače propadoše lijepe prilike finom društvu koje se bilo poslagalo iza famoznog „Otoka znanja“ (jer konačno i malom djetetu mora biti jasno da su i Fond i „Otok znanja“ samo transmisije nekih zakukuljenih privatnih ili privatiziranih interesa). Linićevo iniciranje skandala zvanog „Otok znanja“ nije bilo nimalo slučajno, jer bi se to ionako bilo prije ili kasnije probilo na udarna mjesta u medijima (jer je skandal u Dubrovniku već duže vremena prisutan, još od polovine sezone kad su se prvi puta pokazale neugodne tendencije pa sve do zaključivanja poslovne godine (na sastanku Županijske gospodarske komore u Dubrovnik Palaceu 19.12.2006 vidi ( Slobodna Dalmacija , Dubrovački vjesnik , Dubrovački portal , Jutarnji list , Feral Tribune ). Oni koji budu ove probleme u Dubrovniku podcijenjivali možda že platiti gorku cijenu! Ovdje nema previše glupih, možda samo na vlast "guloznih" ali su manjina.

Ono što bi vrli kreatori sirovih i surovih privatizacijskih manipulacija trebali znati jest da ovaj „slučaj“ nije jedini, da samo u Dubrovniku ih tinja još nekoliko, kao problem Hotela Srebreno i Mlini koje je vlasnik preuzeo uz natječajem precizirane velike obveze ulaganja nije napravio ništa – i ne zna se kad će. Poznat je i problem Hotela Maestral koji je predstavljao čistu pobunu protiv manipulacija, i čeka da se aktualizira čim se pojavi na tenderu. Sunčani Hvar, Opatijske Hotele, Crikvenički Jadran su s upaljenim fitiljima!

Pravi problem je začet i danas se sastoji od shvaćanja društvenog vlasništva kao državnog, što samo po sebi ne bi bio neki problem, kad visoke državne ustanove (i još viši dužnosnici u njima) ne bi shvaćali da su oni ta država, dakle da su oni ti koji mogu sve to krčmiti kako se njima sviđa, i da za tio nikome ne polažu račune. A je li baš to tako??. Transparentnost rada, a pogotovo ukidanje tajnosti ugovora treba inaugurirati u javnu praksu, i konačno više ne dopuštati tajnost rada Hrvatskog Fonda za privatizaciju. To mora biti javni posao od izuzetnog javnog interesa.

I na kraju - treba javnom pllitičkom i društvenom akcijom postići da se nikada više ne dogodi, da Hrvatski fond za privatizaciju (niti sličnih ustanova) ima isključivo jednostranačke Upravne odbore.

Dugo putovanje u noć?

Dubravka Šuica, gradonačelnica Dubrovnika:
Sebe bih ocijenila vrlo dobrim!
"Kad govorimo o održavanju grada, a to je naš osnovni posao, mislim da smo izvanredni. Ja bih sebi dala ocjenu četiri za to. Ne mogu dati pet, nisam tako bahata...“

Dubrovnik nije samo lijepi grad, „dragulj u hrvatskoj kruni“. Dubrovnik je i hrvatski izlog u svijet, Dubrovnik je ikona hrvatskog turizma i motorni pogon turističkog razvoja, ne samo svoje destinacije nego i čitave hrvatske, a možda i šire regije (jer od dubrovačkih propusta danas profitira Crna Gora).

Sve je bilo dobro dok Dubrovnik je bio u turističkom usponu. Med i mlijeko, reklo bi se. Ali onda, nakon nekoliko debelih krava dođe jedna mršava; ako je po biblijskom trebalo bi ih biti sedam?!

Ako je suditi, ne biblijski nego razumski, čim se pojavila regresija trebalo je malo stati i razmisliti. No, mada Grad (zovimo to radije tako jer gradonačelnica nije sama nego dio mentaliteta) sebe ocjenjuje s peticom (jer je „vrlodobar“ samo mjera kojom se "izbjegava" bahatost), ipak se čini da bahatost postaje stil - jer očito ne znaju povući kočnicu kad kola klize nizbrdo, ne znaju „fermati“ kad se upali crvena lampica. Grad je gladan novca za osobne promocije, pokrivanje promašaja, utjerat će ga oni bez obzira na posljedice, pa makar na silu, makar magare krepalo.

Eto,prošla sezona nije završila dobro:
„Prošle godine turizam u Dubrovniku stagnirao nakon povećanja cijena - prevareni ne nasjedaju dva puta“ Dubrovački vjesnik - Broj: 2919 - 04.01.2007.

Što su bili razlozi ovom opasnom zaokretu još se prepiru turistički stručnjaci. Očito su se neki preračunali, a razloga ima više: Država je uvela poreze (kakvih prije nije bilo), bahati turistički moćnici (iz novih vlasničkih i mangerskih strukture koja su se formirale uglavnom prema političkim preferencijama) digli su cijene u nebo. A na razini političkih moćnika je stvorena zabavna floskula o Dubrovniku "gradu ekskluzivnog turizma", na što je tržište nemilosrdno odgovorilo, i mnogi ostadoše kratkih rukava. Ali je svijetu poslana neugodna poruka iz hrvatskog izloga u svijet.

Turistički trudbenici su zabrinuti, jer se propusti i promašaji u poslu ne nadoknađuju sami od sebe, i ne u kratkom roku: Puno toga se u jednoj sezoni može lako pokvariti, ali se „rekuperavati“ mora duge sljedeće godine. Pijanstvo kod moćnika (turističkih i političkih) traje, traje i ovisnost o lakim zaradama, iluzije o gostima koji kao pečene tuke padaju s neba; o „dolorima" koji, kao u priči o Juri koji je otiša u Jameriku, leže po cesti i samo ji triba skupjati!“).

Niko Bulić, direktor glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice izlaz vidi u drugačijem pristupu turistima i samom turizmu:
"Iduće godine ništa se neće promijeniti. Dubrovačkim hotelijerima treba novi pristup".

Tako je! Poruka je shvaćena pravilno, pa je uvedeno povećanje turističke takse, i to linearno, tj. istu u siječnju i kolovozu, mada je prošla sezona uspješno skraćena u danima pune zauzetosti. Ma kome treba zimski turizam?! To je još jedan prst u oko stranim partnerima jer su već svi ugovori potpisani, svi katalozi tiskani (pa se ta „sitnica“ mora prebaciti na domaće i strane organizatori putovanja, koji su već od prošle godine frustrirani). Sada se, na prelijepom srednjevjekovnom, renesansnom zapadnom ulazu u grad uvodi renesansna prolazna taksa, svi autobusi kad se zaustave ispred gradskih vrata moraju platiti (jednom kad dođu goste iskrcati, drugi put kad dođu goste pokupiti). Lokalni autobuseri i agencije „štrajkaju“ jer je taj ionako suvišni "gaf" došao prekasno pa se taj trošak više ne može prebacivati na krajnje korisnike, koji, by the way, ionako sve manje kupuju Dubrovnik koji već odavna ne pruža onoliko koliko ga gosti procjenjuju (value for money).

Dubrovački autobuseri i turističke agencije najavili nastavak prosvjeda - Nećemo dva puta plaćati pristojbu!
• Autobusi ne žele ’povući ručnu ,
• Kune od izletnika za sređeniji Grad
• Grad bez milosti za autobusere

Sukob traje, moćnici (oni turistički i oni politički) ne haju. Oni "predobro" znaju vrijednost svoga Grada: Koliko god turista manje dolazilo, toliko će se cijene podizati i inventivno uvoditi novi načini, jer se zna što koliko vrijedi! A Niko Bulić i Hrvatska turistička zajednica nek troše pare za propagandu, dok predstavnik Gradske turističke zajednice u raspravama između Grada i agencija/autobusera sjedi na strani gradske vlasti (jer je član Gradskog poglavarstva istovremeno i predsjednik Gradske turističke zajednice)!?!?

Grad je sustigla gruba vijest: „Ragusu“ je konačno pogodio brodolom. Takve nesreće su uvijek tužni događaji, ali u ovom zbandanom Gradu, u ovoj ukrivo naherenoj državi ima njih koji trljaju ruke, dapače oblizuju se (ko šiša one koji će plakati!).
Otkaz za 58 radnika nikada nije mala stvar, ali je to sadržaj prijedlog koju je Uprava ’Raguse’ (ugostiteljske tvrtke u vlasništvu Grada koja je raspolagala najvrjednijim poslovnim prostorima u starom Gradu, u kojem konjunktura toliko cvjeta da kvadratni metri rastu do nevjerojatnih iznosa. ostavila sindikatima programa zbrinjavanja viška zaposlenika ( prema vijesti iz Slobodne Dalmacije od četvrtak, 1.2.2007 ).

Kako sad ove neugodnosti uklopiti u onu Peticu (koja je Četvrtica samo za javnost - jer treba izbjeći bahatost).


Iz intervjua:
Dubrovački vjesnik:
Velika afera u gradu je UTD Ragusa. Kako je moguće da Gradska kavana koja u privatnim rukama uz visoki najam dobro radi, dok jednoj Celi to ne polazi za rukom? Grad je očito imao neke planove za UTD Ragusu koje nije uspješno proveo. Bili ste loš gospodar. Tko će platiti dugove? Zbog čega ste je vodili u propast i zašto sada ne ide u stečaj?
Grad:
Prvo, to nije afera jer upravo provodimo uspješan plan. Spašavamo što se spasiti može, što je desetljećima netko nagomilavao. Zaboravili ste da je jedna bivša gradska uprava na čelu s Vidom Bogdanovićem prodala Hotel Dubravka u središtu Grada na najljepšem mjestu na svijetu kako bi spasila dugove tadašnje tvrtke. A ta je tvrtka jednostavno gomilala dugove. Mi smo shvatili da dugove koje je netko gomilao desetljećima ne možemo izravnati. Opet se vraćam na mentalitet. Kad je nešto privatno, drugačije se upravlja. Grad putem svojih Nadzornih odbora, putem direktora koji su im produžena ruka, nije mogao utjecati na rad tih djelatnika. Neću govoriti ni protiv koga pojedinačno, ali očito su svi ti objekti imali neke svoje šefove. Predlagala sam prije par godina da svaki od tih objekata, bilo ih je pet ili šest, vodi svoje poslovanje odvojeno. I onda ćemo vidjeti tko je od njih gubitaš, a koji dobitnik. Oni su prelijevali iz jednog u drugo. Mi nismo tada bili većinski vlasnici, sada jesmo.
……
Dubrovački vjesnik:
Ali Grad je ulagao u UTD Ragusu, a pogrešne odluke nisu stvar Uprave jer vi ste postavljali upravu?
Grad:
Otvoreno ću vam reći da je Grad ulagao u nadi da će se nešto promijeniti u mentalitetu. Budući da se nije promijenilo, interes Grada nije upravljati Ragusom nego imati kvalitetne sadržaje. Gradska kavana se pokazala kao najbolji primjer.
Dubrovački vjesnik:
Zašto ste onda kupili većinski dio ako znate da takvo upravljanje nije najbolji primjer?
Itd....

Pjanstvo raspolaganja tuđim (novcem, imovinom, sudbinama) pretvorilo se u ovisnost širokih razmjera. Hrvatska privatizacija se u svojoj nemoći od tzv. pljačke stoljeća pretvorila u teatar apsurda, i počela okretati u nemoćnom krugu iscrpljivanja glavnih aktera (po uzoru na sumornu dramu, čiji je naziv ovaj napis posudio, no najviše radi simbolike završnog cilja: dugog putovanja u noć.

Hrvatski Fond za Privatizaciju od slučaja Liburnija hotela ( Kvarner na nogama zbog nagodbe HFP-a s fondovima SN i DOM holding10.8.2005), dakle od kolovoza 2005. godine niti jedno poduzeće iz njegovog „portfelja“ nije privatizirao. Stidljivo su pokušali provući nekakav „martifetluk“ s dubrovačkim „Hotelima Maestral“, ali su ih dečki pročitali i plan čuvene veš-mašine (HypoBanke) je pao u vodu.

U međuvremenu se dogodio skandal „Sunčani Hvar“, i stvari su otišle u neizvjesnost. Sada Gradovi i sela tražu zlatne dionice (25+1 dionica).

Poznati naš hotelijer Lovro Misir pita:

„A tko će vam to sada kupovati i ulagati?“.

A mi svi se trebamo upitati:

Ako je i dalje poznato da država nije dobar gospodar, da ne zna upravljati gospodarstvom, nameće se pitanje:

"Gdje onda prestaje državno, a gdje počinje privatno?".

I onda se kao odgovor vraća kao jedan novi i još veći apsurd:

Državno prestaje tamo gdje počinje državno!

U ovoj sumornoj drami izgubile su se koncepcije, nestali su orijentiri, obzor se spojio s horizontom, i sve se zamaglilo. Samo je ostala ona fanatična ovisnost grabljenja, da se gospodari tuđim vlasništvom, tuđom imovinom, tuđim sudbinama. Po svaku cijenu, i bez obzira na posljedica, za malo škuda u vlastitom džepu. Gradovi i sela žude da uzmu „svoj“ dio od budućih prodaja državnih, ustvari zajedničkih dobara: Nazdravlje vam dečki iz Hotela Maestral. I vama Korčulani! I vama Hvarani! I vama Podgorani! Sjetite se Raguse!

I nazdravlje vam Polančec , on je barem kod sebe doma dokazao da je konstruktivan momak, prava osoba da bude vođa na dugom putovanju u noć! Eugen O'Neal je bio Irac, a to je super katolička zemlja, baš kao i Hvatska! U kojoj se više ne zna što je grijeh!

Turizam kao industrija

Cijenu svakogproizvoda određuje tržište, ponuda i potražnja, a presuđuje kvaliteta proizvoda pri čemu značajno odlučuje marketing. Vlasnik može formirati cijene, ali ne bitno odredjuje uspjeh, on samo kao vlasnik snosi posljedice (i to ako je zaista ulagao vlastita sredstva).

U turizmu postoji mjera zvana "value for money" tj. kad potrošači nešto očekuju a kad dobiju mnogo manje to procjenjuju kao varanje i kažnjavaju time što proizvod prestanu kupovati. Tako se gubi pozicija na tržištu, turista biva sve manje, a bez njih nema novaca, sa svim posljedicama za vlasnika, za regiju, za državu, za ljude u njoj..

Ako je tvrtka državna, onda gubitak sanira država, ali smo to onda svi mi porezni obveznici. U toj činjenici leži "tajna" politike kao lošeg gospodara, jer oni koji odlučuju ne riskiraju vlastiti nego naš zajednički novac. Zato se svaka bahatost uvijek hrani na tuđi račun.

Ako je vlasnik "perač novca" onda se opet ne ponaša tržišno, jer promašaje "financira" iz posredničkih zarada, a prljavom kapitalu cijena zna ići do 50 % od nominalne vrijednosti. Takvi zaista mogu istrpjeti veće gubitke od drugih, ali to u konačnici znači gubitak za prostor u kojem djeluju: tako nastaje šteta onima koji rade korektno, i zajednici koja ubire poreze, i ljudima koji samo prodaju svoj rad.

Iako vlasništvo nije bila glavna tema napisa, kad smo već tu, treba znati da svako vlasništvo, nosi osim prava i obveze, jer nitko nije sam na svijetu, tržište ne funkcionira po principu "Pale sam na svijetu". Nepotrebno stvaranje lošeg imagea destinacije utječe na sudbinu svih onih koji dobro rade, na sve one koji tek na dobrom radu nešto ostvaruju (kao što je država kroz poreze, zaposleni kroz plaće, i svi oni drugi koji očekuju da će na općoj konjukturi moći poslovati - od administracije do trgovine, čak do gradskog prijevoza). Svi ovi tipični turistički gradovi, direktno ili indirektno žive najvećim dijelom od turizma ali se to ne vidi niti želi vidjeti iz udobnih "političarskih" fotelja.

Smatram da je dobro razjasniti neke bitne pretpostavke za razumijevanje turizma kao pojave: Iako ona jest negdje davno započela kao obično domaće ugošćavanje prijateljevih prijatelja (budući da se gostima prijateljima u principu privatno ne naplaćuje) , turizam je danas samo industrija, sa svim zakonima koje važe za bilo koju drugu tržišnu djelatnost, pa se u njoj može i propasti.

Da razlozi za nemilosrdno "haračenje" postoji i to ne samo pokrivanje grijeha pokojne Raguse, svjedoči i najnoviji po mnogo čemu čudan slučaj blokade gradskog računa Gradski račun blokiran zbog hotela Belvedere a na Dubrovnik Portalu. Grad plaća za nešto što inače predstavlja vrhunski privatizacijski skandal u Hrvatskoj, o kojem se još šuti.

No nerazumno je uništavati supstancu. Kao izlaz iz očajne situacije napoleonovski se počinje naplaćivati i zrak, jer uz pad turističkog prometa svakako idu sve manji prihodi, a već sada je jasno da se ne samo nije ništa konkretno učinilo da se popravi dubrovački "udar" na tržište nego ga se još dodatno "cipelari".

„LISTOPADNI“ REZULTATI: ŠTO NAM JE ČINITI ??

PER ASTRA AD ASPERA -  ili kako od ideje o ekskluzivnom turizmu izgubiti pristup ekskluzivnim tržištima!!
 

Istekao je listopad, a s njime odoše i turisti. Hoteli su manje ili više zatvoreni, zimskih je gostiju malo. Vrijeme je inventura, ne samo brojanja preostalih „pjata“ i čaša, nego i rezultata. Inventura uspjeha i razočaranja, očekivanja i promašaja bi trebala biti najvažnija.

Ako želimo i moramo biti iskreni, u prvom redu sami prema sebi, treba ukupne i svoje rezultate sagledati otvoreno, suočiti se s njima ma kakvi oni bili, te iz njih pokušati štogod naučiti, shvatiti što se nam dogodilo, predvidjeti što nas možda očekuje.

Statistički se prikazi mogu uljepšavati, mogu poružnjivati stvarnost, ali mogu biti poučni za budućnost. Iz samo ovih nekoliko ovogodišnjih statističkih prikaza (o vrstama gostiju koji su nas posjećivali u zadnje dvije godine), iz naoko bezoblične gomile podataka, mnogo toga interesantnog se može zaključiti.

A. TURISTIČKI PROMET U DUBROVAČKO NERETVANSKOJ ŽUPANIJI ZA RAZDOBLJE SIJEČANJ - LISTOPAD 2006. GODINE

Pogledajmo pažljivije gornju tablicu (tj. pregled ukupnih dolazaka po emitivnim destinacijama za razdoblje siječanj-listopad 2006). Domaćih turista ima sve više, stranih manje, a prosjek znači poprilični „gubitak“ fizičkog prometa unutar dvogodišnjeg poslovanja. Gledajući statistički u našoj Županiji cijeli jedan hotel je ostao prazan. Je li malo ili mnogo, ostaje nam da objektivno procijenimo.

Turizam na jugu Hrvatske je ove godine bio u prestrojavanju, trebalo je nešto žrtvovati da bi se normalizirala situacija, koje je u 2005 godini bila skoro pa neizdrživa. Mada je ove godine bilo relativno lako raditi, nam ne bi smio postati stalni cilj smanjivanje broja turista i noćenja, zato što Grad ili mi ne možemo izdržati, jer nam je još mnogo neobnovljenih kapaciteta. Kad se bicikl prestane voziti ravnoteža se ne više može održavati; neki su se opasno ljuljali prošle sezone, a već sljedeće godine nekoliko novoobnovljenih hotela će se pojaviti na dubrovačko-neretvanskom receptivnom tržište na kojem je bila zavladala oseka.

B. TURISTIČKI PROMET U DUBROVAČKO NERETVANSKOJ ŽUPANIJI SAMO ZA LISTOPAD 2006. GODINE



Specifični problemi prisutni tijekom sezone 2006 su se neugodno odrazili na ukupne rezultate ali najviše na sam kraj sezone. Sam listopad je turizmu najjužnije županije bio upravo „listopadan“. U ukupnim kumulativnim „gubicima“ (od siječnja do listopada 2006), sam listopad je sudjelkovao s čitavih 37,86 % (ukupnih brojki), ili čak s 41,61 % (od ukupnog inozemnog prometa). Trebamo li se zabrinjavati s takvim tendencijama?

Treba dobro promisliti! Da li su možda nastali dublji i trajniji poremećaji? Ako se poremećaji (koji su ovih par godina evidentno prisutni) olako prenesu na početak sljedeće sezone, ili ne daj Bože na cijelu dolazeću godinu, problemi će se uvećati. Već sam jednom kreativnim čitanjem statističkih podataka upozorio da je na krizu utjecalo više čimbenika (od državnih mjera radi ukidanje poticaja i uvođenje poreza, do subjektivnih razloga radi robovanje iluzijama), pa je doista umjesno pitanje: „Što nam je činiti?“

C. TURISTIČKI PROMET U DUBROVAČKO NERETVANSKOJ ŽUPANIJI POJEDINAČNO PO EMITIVNIM DESTINACIJAMA ZA SIJEČANJ - LISTOPAD 2006. godine



Pogledajmo rezultate po pojedinim emitivnim tržištima (Tabela C). Ali prije svega jedno pojmovno razjašnjenje: Pojam „gubitak“ stalno upotrebljavam pod navodnicima, jer to i jest relativan pojam. Naime, mi ne možemo niti smijemo ništa smatrati stvarno izgubljenima, ako to zaista nismo imali ili nismo zaslužili. Ovaj pojam ovdje se primjenjuje na uspoređivanje rezultata ove i prošle godine, polazeći od pretpostavke da smo mi dužni održavati stalni rast prometa radi budućnosti koju ovaj prostor (a i cijela Hrvatska), očekuje od turizma, radi mnoštva kapaciteta koji još nisu ili uopće obnovljeni ili pak rade ali nisu usklađeni s modernim turističkim standardima, ali najviše radi činjenice da smo još uvijek daleko od „zvjezdanih“ rezultata Dubrovnika postizanih prije 20-tak godina. Dakle, što možemo naučiti iz „listopadnih“ podataka?

1. U vremenu I-X (što za Dubrovačko-neretvansku županiju kao karakterističnu pretežito sezonsku receptivnu destinaciju predstavlja skoro sve bitno) „izgubljeno“ je 448.340 noćenja s nama najvažnijih tržišta.

2. U ukupnim brojkama „gubitak“ se čini manji (samo 116.576 noćenja) jer se ubrajaju kampovi, privatni smještaj, domaća i strana noćenja, što umanjuje „gubitak“, koji je jednim dijelom nadoknađen s manje vrijednih, jeftinijih, ali za nas manje atraktivnih, i nestabilnijih tržišta (što nikoga ne bi smjelo utješiti).

3. Mora dakle zabrinjavati činjenica da značajan „gubitak“ noćenja u našoj Županiji doista postoji, da se ostvario unutar samo jedne poslovne godine, a najviše da gubimo dah u borbi za goste s turistički najvažnijih emitivnih tržišta (kao što su Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Irska, Italija).

4. Kriza koja nas je ove sezone pogodila bila je generirana još u sezoni 2005, kad je tzv. „navala“ gostiju pogrešno shvaćena kao objektivni ekonomski pokazatelj porasta potražnja radi naše izuzetne vrijednosti, pa se sve to pretočilo u „zaslužen“ porast cijena, s čime se izgubila ona fina nit koja se u turističkom businessu zove „value for money“ (do koje partneri i potencijalni turisti iz najrazvijenijih zemalja drže mnogo više nego što bismo mi htjeli priznati).

5. Baš zato treba očekivati da nažalost kriza može potrajati duže od jedne godine, i da se može izbjeći jedino usklađivanjem očekivanja gostiju s onim što mi nudimo (dakle ne kroz spuštanje cijena nego ulaganjima u povećanje kvalitete smještaja, usluga i managementa).

6. Dakle, u narednom razdoblju treba nastojati povratiti tradicionalno nam sklona i stabilna emitivna tržišta, a kad se jednom izgubi ritam i kontinuitet koštati će mnogo (od troškova marketinga, do ulaganja u podizanje broja i kvalitete objekata i usluga).

Poentiranje poslovne 2006 godine (što kraj listopada objektivno predstavlja) donosi neugodne slutnje da su problemi složeniji i da bi se olako mogli prenositi ne samo na početak sljedeće sezone, nego i pretvoriti u ponovnu cijelosezonsku bjesomučnu trku za gostima, što dalje znači neozbiljnost i nered, obaranje cijena, a time i obaranje ukupne vrijednosti destinacije u očima poslovnih partera i gostiju kao direktnih konzumenata naših usluga. Zima nije za spavanje! Vrijeme je pogledati se u „čarobnom zrcalu“ i pokušati realno spoznati koliko smo zaista lijepi drugima, a ne sebi samima. „Čarobno zrcalo“ zna biti neugodno. Jedan mali izlet poduzet prošlog tjedna južnije od naših granica (radi posjete dvama za nas „sporednim“ sajmovima - na Ohridu i Solunu) suočio me je se nekoliko frapantnih činjenica:

• Albanije kakvu smo misli da postoji više nema. Zaboravite na zemlju kojoj smo se podsmjehivali, bunkeri se više ni ne primjećuju jer su postali daleka prošlost. To je danas zemlja s daleko najviše investicija po glavi stanovnika; cijela je postala jedno veliko gradilište; glavni grad je narastao do nevjerojatnih milijun stanovnika sa prometno zakrčenim ulicama; svako malo se vozi obilaznicama jer se ceste ubrzano grade, a one kojima se vozite su više nego kvalitetne; na horizontu primjećujete mnoštvo novogradnji, dok su one već završene kuće suvremenog i lijepog europskog izgleda; restorani i mali hoteli su na najvišim suvremenim standardima - s čistim WC-ima. Čineći se da raste pred očima, Albanija pulsira europskim ritmom i izgledom. Kad se taj nacionalni potencijal i žar istim žestokim tempom ustremi na njihovu visoko vrijednu obalu, dobit ćemo u bliskom susjedstvu vrlo jaku i visoko kvalitetnu konkurencija na najvišim svjetskim standardima.

• Crna Gora se brzo mijenja. U Budvi u ovo vrijeme ima više otvorenih isto tako kvalitetnih hotela (i kvalitetnijih) nego u Dubrovniku. Rekoše mi kako je ustanovljena obveza hotelijera crnogorske rivijere da moraju održavati što više otvorenih hotela i kroz zimu, radi kontinuiteta poslovanja i produžavanja sezone. Da li smo u našem najbližem susjedstvu već dobili ozbiljnu, poslovno potentnu i visoko kvalitetnu konkurenciju?? Oni su shvatili bit stvari – da vlasništvo znači širu društvenu odgovornost, a ne samo pravo neograničenog raspolaganja.

U samo ova dva primjera se uočavaju neke bitne razlike prema našem ponašanju. Ne zabrinjava toliko njihova kvaliteta hotela (to će se nužno i kod nas mijenjati), koliko njihovo dugoročno razmišljanje i drastično drugačiji i moderniji pristup filozofiji poslovnog razvoja. Dok su se naši hotelijeri zaletjeli u zatvaraju hotela (da bi uštedili na troškovima i pokrili barem dio ovogodišnjih poteškoća), drugi svjesno ulaze u rizik povećanih troškova zimskog poslovanja (kao investiranju u budućnost radi produžavanje sezone, jer je svima i svugdje dobro znano da se nigdje ne može živjeti od par mjeseci sezonskog rada).

No vratimo se na gore spomenute rezultate od prije 20 godina (1985 i 1986 - to su još uvijek naši rezultati). Ondašnja Općina Dubrovnik je bila dosegla skoro 6,000.000 noćenja, nasuprot ovogodišnjih 4.468.379, ali na razini cijele Županije, koja je zemljopisno i turistički mnogo veća od ondašnje Općine Dubrovnik, pa je realno procijeniti da smo još uvijek na razini od cca 60 posto nekadašnjih rezultata. No, tada nitko nije kukao kako smo zagušeni turistima, i da nam ih toliko ne treba.

Zato i dalje ostaje umjesnim pitanje: „Što nam je činiti?“



 

POSTOJI LI KRIZA U DUBROVAČKOM TURIZMU? Reagiranja tiska

SLOBODNA DALMACIJA 29.08.2006






DUBROVAČKI VJESNIK 02.09.2006



NOVI LIST (nedjelja 24.09.2006)






GLAS GRADA (Lokalna novina 30. kolovoz 2006)

POSTOJI LI KRIZA U DUBROVAČKOM TURIZMU?

O USPJEHU S JEDNE, TE NEZNANJU I NEODGOVORNOSTI S DRUGE STRANE

Analiza turističkih rezultata u Dubrovniku za razdoblje Siječanj- Srpanj 2006 (s usporedbom prema rezultatima 2005)

Mirko Jokić,  u Dubrovniku, kolovoza 2006.


I PRISTUPNI OSVRT

Nekada se znalo reći: „Ako ostvarim loš rezultat u svibnju već znam da je sezona podbacila“, ali to su bila davna vremena zlatnoga doba dubrovačkoga turizma. Od tad se mnogo toga promijenilo. Pa ipak, danas na kraju srpnja a u ovo novo turističko vrijeme, možemo sa sigurnošću reći da je polovica poslovne godine premašena i da se poslije toga ništa ne može popraviti, ali nažalost još uvijek može mnogo toga pokvariti. Mada kraj srpnja nije doba za davanje punih poslovnih rezultata (jer se na njih treba počekati do proljeća slijedeće godine), moramo se vratiti činjenici da je suvremeni turizam neka vrsta industrije, koja se planira (a u mnogim detaljima operativno priprema) najmanje godinu dana unaprijed. Vrijeme ugovaranja za slijedeći godinu je tu ili već prolazi, pa je radi marketinških potreba već trebalo sagledati opće stanje povoljnih i nepovoljnih tendencija u destinaciji, naročito konkretna opterećenja kojima su pojedine turističke tvrtke izložene. A baš su hotelske tvrtke osnovica turističke djelatnosti u cjelini.
Doći do fizičkih postignuća je bilo pomalo teško – jer više „nisu za javnu upotrebu“: mnoge (privatizirane) hotelske kuće žele to tretirati kao poslovnu tajnu (očito više radi osobnih nego poslovnih razloga). Možda se može prihvatiti da je poslovanje privatnih tvrtki rizik vlasnika, posao kojega ne može niti mora dijeliti s drugima. No treba se upitati je li to baš tako? Sva dionička društva su prema zakonskoj osnovi javne kompanije, a svako vlasništvo je sastavni dio bogatstva nacije, dio društveno-ekonomskoga (dakle i političkoga) sustava. Tako gledajući, vlasništvo nije pravo neograničenoga raspolaganja, nego je to i obveza prema društvu u cjelini, prema široj zajednici unutar koje djeluje, a naročito prema užoj zajednici, tj. mjestu i ljudima gdje mnogo toga ovisi o kvalitetnom poslovanju u konkretnim tvrtkama. Zato je obična i neutemeljena iluzija takvo tumačenje prema kojem su poslovni rezultati samo i isključivo stvar vlasnika, bilo kojega, onoga zaista privatiziranog, ili pak onoga gdje privatizacija još nije provedena, a kamo li (i naročito s moralnoga stanovišta) onoga vlasništva koje je privatizirano uz posebno pogodovane uvjete (što je tek blagi izraz za ono drugo, koje je radi pristojnosti bolje izbjeći imenovati).
Ova mala analiza se zasniva na uočavanju tendencija na temelju točnih i ponegdje nekompletiranih, no ipak dovoljno znakovitih fizičkih pokazatelja poslovanja. U njoj postoji želja da se ukaže na probleme koje bi bilo dobro na vrijeme izbjeći, jer dogodine može biti kasno. U današnjem turizmu, izloženom svjetskoj konkurenciji i borbi za kvalitetu, nezamislivo bi bilo opet se naći u prilici, pa npr. puniti srpanj u lipnju a kolovoz u srpnju – to se mora raditi godinu dana unaprijed.

II ROBOVANJE ILUZIJAMA

Najprije jedna konstatacija: Ova sezona uopće nije loša, kao što bi to voljeli vidjeti neki katastrofičari, no nije baš toliko ni dobra kao što bi je neki preveliki optimisti željeli uljepšati. U procesu nužnoga prestrojavanja, neki su napravili dobar posao, neki su se provukli, ali manji broj njih je napravio toliko loš posao, da su sebi prouzročili skoro pa katastrofu, a cijeloj regiji loš image i još goru reklamu. I sve to se dogodilo radi robovanja iluzijama; ona gore spomenuta nije jedina – ima ih još u nekim glavama, a sve one isplivaju i dođu do izražaja u vremenima kad nam ruže više ne cvjetaju tako intenzivno. Iluzija ima mnogo, ovdje se navode one najznačajnije:

• Gosti padaju s neba, i to u tako ogromnim količinama da treba sve učiniti kako bi se tome stalo na kraj. Svi mi znamo što se događa kad nastanu problemi overbookinga, oni koštaju i stvaraju probleme s gostima i poslovnim partnerima. Ali ove godine smo mogli vidjeti kako je mnogo ozbiljniji problem kad gostiju nema dovoljno. Mudrost turističkoga profesionalca jest stvoriti optimalnu situaciju popunjavanja, ali to ne dolazi samo od sebe, ne stvara se spontano nego treba znati i potruditi se. Ovogodišnje (ne)shvaćanje turističkih (ne)prilika generiralo se kao rezultat porasta potražnje posljednjih par godina, ali se nije vodilo računa o tome da još nismo ni približno dostigli predratni broj postelja, da zaostajemo u kvaliteti turističkoga produkta (koji se drastično mijenjao u vrijeme našega turističkog zastoja). Plodno tlo iluzionizmu u turizmu je većinom nastajalo radi diskontinuiteta turističkih kadrova u vrijeme dugotrajnoga ratnog zastoja i polaganog poratnoga oporavka. Tako nastalo nerealno ponašanje proizvodilo je mnogo štete ne samo sebi, nego i drugima. Jer, nitko nije sam u vremenu i prostoru.

• Vrijednosti Hrvatske i Dubrovnika na svjetskom turističkom tržištu. Uljepšana slika o sebi se ne podudara s onom koju turistički partneri i potrošači imaju o nama. Nasuprot primitivnom presamouvjerenom shvaćanju da se bilo koga može ucjenjivati, svjetski turizam vrlo lako može bez Dubrovnika i bez Hrvatske - to je vrijeme rata tako lijepo pokazalo. I koliko je trebalo ulagati vremena, truda i sredstava da bismo se vratili na sve zahtjevnije i profinjenije a osjetljivo tržište „najvećega businessa trećega milenija“. Zastoj u rastu potražnje, koji nam se u Dubrovniku ove godine dogodio, može se dugoročno odraziti na ukupno poslovanje u dolazećem periodu, a ponovno uspostavljanje tržišnoga ugleda i porasta potražnje može biti bolan proces. Trebalo je imati pred očima poučno iskustvo Istre od prije par godina, kad su radi brzopletoga lansiranja cijena mnogo izgubili, i još nije sve popravljeno.

• Prilagođavanje svjetskoga turizma našim fikcijama?? Svjetski turistički business je nemilosrdno poslovno okruženje, a konkurencija velika, agresivna i neugodna. Kvaliteta našega produkta nije dovoljno razrađena niti u praksi valorizirana, tržište ga očito olako ne prihvaća, odnosno prihvaća samo do određenih granica koje treba uvažavati. Sve ostalo su naše fikcije.

• Ekskluzivni turizam –je također fikcija, ako je gledamo iz naše perspektive, naših trenutnih prilika. Što je to uopće ekskluzivni turizam na kojega se neki tako olako nalijepe? Dubrovnik doista zahtijeva i zavrjeđuje kvalitetnije goste, no da ih se dobije treba se mnogo više potruditi, potrošiti mnogo više vremena i uložiti mnogo više novaca. Ekskluzivni turizam može postojati samo kao male oaze unutar postojećega produkta kojega imamo i kojega nudimo. No, treba stalno nuditi višu kvalitetu - to je normalno i potrebno, i jedini put kojim se može naplati više. Kakvu to ekskluzivnost mogu nuditi Hotel Župa, polusrušeni Hoteli Plat, Hotel Epidaurus ili pak ogromni Babin Kuk? Treba li u ime ekskluzivnosti te objekte zatvoriti ili nastaviti raditi dokle god mogu stvarati bilo kakav profit?? Takva dilema u stvarnosti ne postoji!

• Mehanizmi ponude i potražnje na turističkom tržištu Hrvatske? Mehanička primjena ove poznate ekonomske zakonitosti može izazivati nevolje. Hrvatska je samo dio svjetskoga turističkog tržišta na kojem postoje zakonitosti, pravila i rat. Iluzija je prema stanju na hrvatskom tržištu prosuđivati o svjetskim trendovima. Prevelika potražnja u Dubrovniku je samo u nekim neiskusnim glavama stvorila sliku o neprikosnovenosti našega turističkog produkta, koji je bitno limitiran tranzicijskim problemima, većinom greškama usmjerenoga privatizacijskog modela koji je dijelom iznjedrio jednu inertnu, neprofesionalnu i poprilično neodgovornu vlasničku strukturu, koja najčešće ovdje i nije da bi razvijala ovu važnu gospodarsku granu, nego mešetarila nekretninama; koja ne obnavlja postojeće kapacitete a kamoli da im još podiže kvalitetu (čast izuzecima!). No zato se brza s cijenama! Kvaliteta svakako nije ono što neki umisle u svojim glavama trčeći za profitom, nego ga na taj način u stvari gube. Kvaliteta je samo ono što prihvaćaju partneri i turistički potrošači.

• Voluntarizam i turizam se ne podnose! To je jedna specifična i vrlo kompleksna djelatnost i profesija, zasnovana na teorijski i praktično široko utemeljenim zakonitostima, znanjima i vještinama. Širina turizma kao pojave stvara kod neznalica ili nedozrelih ljudi iluziju da to nije neka osobita stvar, da se s time može svatko baviti, da ništa nije potrebno učiti. Oni koji dugo rade u turizmu često se intuitivno ponašaju, što dodatno stvara varljivi ugođaj. No tu nema nikakve magije - u podlozi je opet znanje koje je samo potisnuto ispod razine svijesti svakodnevnog djelovanja. Kod turističkih kadrova postoji problem diskontinuiteta: jedni odlaze a drugi nisu imali priliku se učiti u praksi. Danas u turističkim strukturama prevladavaju arogancija, neznanje i bahatost (kako je to lijepo definirala bivša ministrica turizma).

• Dubrovnik je avio-destinacija: Radi prometne izoliranosti i dislociranosti još uvijek je većinom ovisan o tom kanalu prodaje, a uvijek će biti, čak i kad autocesta dođe do Dubrovnika. Iluzija je orijentirati se isključivo prema individualnoj klijenteli i bogatijim selektivnim aranžmanima, na što su se neki ove godine nasadili („Otok Znanja“?!). Odnos prema organizatorima putovanja (agencijama ili tour-operatorima) mora se zasnivati na uviđavnosti i razumijevanju njihova rada, te problema i rizika kojima su izloženi. Radi se o ljudima iz vrha svjetskoga businessa, koje se ne smije podcjenjivati. Prošlogodišnje i ovogodišnje poigravanje dugoročno se odražava na njihov odnos prema nama. Ne može ih se jedne godine stavljati pred gotov čin namećući im tržišno neprobavljive uvjete, a slijedeće godine „spuštati gaće“. To kod takvih ljudi stvara nesigurnost, nerazumijevanje, a u njihovim očima takvi „stručnjaci“ se pretvaraju u smiješne tipove, s kojima se ne može kreirati ozbiljan i kontinuiran poslovni odnos. U turizmu, kao i u svakom drugom poslovanju, mora postojati poslovni moral, dosljednost i perspektivnost, koji moraju garantirati stabilnost kao preduvjet ulaska u rizike planiranja i ugovaranja avionskih sjedišta. A bez toga opet neće biti dovoljno turista u Dubrovniku. Treba razumjeti njihovu poziciju i napore – s njima treba biti partner u pravom smislu riječi.

III PRELIMINARNI REZULTATI
Razdoblje siječanj – srpanj 2006.

Ove godine na nekim razinama u Dubrovniku evidentno postoji problem - i s tom činjenicom se treba suočiti. Gostiju je manje nego što to Dubrovnik zaslužuje. Neki razlozi su dobro poznati, pa na njih ovdje ne treba previše trošiti riječi. Ali se neki prikrivaju, pometaju pod tepih. Njih treba postaviti u žižu interesa javnosti.
Na nešto se teško moglo utjecati iz turističke perspektive - mjere državnih poreza (uveden je porez od 10% umjesto nulte stope) i državnih potpora (subvencije koje su nekritički ukinute). Državni proračun uvijek ima drugih hitnijih potreba, mada moramo znati da su se i ove odluke vjerojatno donosile slijedeći iste gore spomenute iluzije, i na kraju će rezultirat umanjenim prihodima u državnu kasu, pa bi se na kraju to moglo pokazati jalovim poslom za državu.

Pogledajmo tablicu 1. (niže u tekstu): Prema postojećim službenim rezultatima Turističke zajednice, u svim „turističkim“ županijama Hrvatske prosječna popunjenost (računajući po broju ostvarenih putnika ili broju ostvarenih noćenja) je 3-9% veća od prošle godine, dok je u našoj županiji realizacija 2% manja. Iz ovih brojki (dakle iz zamjetnog zaostajanja za drugim destinacijama) proizlazi činjenica da kod nas očito postoji nekakav problem, ali se ne uočava sadržaj problema, budući da se u izvještajima turističkih zajednica zbrajaju svi mogući putnici, sva moguća noćenja – a oni nisu iste vrste, kvalitete i vrijednosti.

Tablica 1.- Pregled rezultata dolazaka i noćenja po županijama i u Hrvatskoj (Razdoblje I-VII 2006 prema 2005 - vidi sliku)



Dakle, Tablica br.1 pokazuje da su na kraju srpnja (kumulativno) sve županije porasle u odnosu na prošlu godinu - osim Dubrovačko-neretvanske županije. Iako na prvi pogled te razlike nisu tako velike ipak predstavljaju signal da negdje postoji problem koga treba istražiti i pokušati amortizirati, jer očito da se u našoj Županiji dogodio određeni diskontinuitet i potprodanost. Ono što nas treba još više alarmirati, jest realna mogućnost da se loša situacija iz prve polovice godine nužno prenese i u drugi dio sezone, jer postojeći kanali prodaje ne funkcioniraju na uobičajen i kontinuiran način. Mada su se u prvih par tjedana kolovoza hoteli konačno napunili, čak i oni koji su cijelo vrijeme imali poteškoća, to ne može dugo trajati. Može se očekivati nešto jače popunjavanje u prvoj polovini rujna, ali poslije toga, u listopadu, treba očekivati pad, ponegdje čak naprasni završetak sezone, prije uobičajenih rokova.

Broj dolazaka (tj. putnika) varira po županijama, većinom je prirast dolazaka manji od prirasta noćenja (što ukazuje na prosječno produžene boravke), ali negdje je prirast dolazaka veći od prirasta noćenja (kao npr. Zadarska i Dubrovačko-neretvanska što ukazuje na prosječno kraće boravke). Ipak broj putnika nije toliko značajan za ovu analizu, jer samo ukazuje na stanje motiviranosti gostiju za dolascima u Hrvatsku, ali ne oslikava stvarni promet iz kojeg bi se trebala i mogla iščitati poslovna uspješnost na financijskom planu.
Zato se u daljnjoj analizi treba više orijentirati prema broju ostvarenih noćenja. Pogledajmo kako to izgleda po pojedinim turističkim zajednicama naše Županije.

Tablica 2.- Ostvarena noćenja po pojedinim turističkim zajednicama u Dubrovačko- neretvanskoj županiji (I-VII 2006. prema 2005., rangirano po uspjehu - vidi sliku)



U Tablici 2 možemo slijediti što se to dogodilo s realizacijom noćenja na područjima pojedinih turističkih zajednica Dubrovačko-neretvanske županije u razdoblju od siječnja do srpnja 2006., uspoređujući s istim razdobljem u 2005. godini.
Mada je prosjek za cijelu županiju lagano ispod prošlogodišnjih rezultata, stvari nisu tako jednostavne.
Jedan dio turističkih zajednica je zabilježio znakoviti rast od 44.438 noćenja . Od toga na Korčulu, Lumbardu i Slivno otpada skoro 50% ukupno registriranog prirasta. Kad se pokušavaju razumjeti pojedinačni skokovi (npr. Slivno) odmah se može uočiti da su u ukupnim brojkama većinom sadržani alternativni smještaji.
Drugi dio turističkih zajednica je podbacio, i na razini cijele županije registriran podbačaj od 100.851 noćenja. Kad se gledaju pojedinačni rezultati može se uočiti da su neke Turističke zajednica zaista jako podbacile, pa je u TZ Dubrovnik i TZ Župa dubrovačka registrirano više od 77% ukupno izgubljenih noćenja.
Sve to ukazuje na kompleksnost ove problematike koju treba pažljivije proučiti. Zadržavajući se na općim brojkama dobivamo lijep, oku ugodan pogled, kojeg službena izvješća vole vidjeti, ali će nas to zadržati na površini problema. Službeni izvještaji ljepše ovako izgledaju, no ne zadovoljavaju profesionalnu radoznalost.

Zato treba otići korak dalje. Gornje tablice (Tablica 1 i Tablica 2) daju nam zbirne podatke o ostvarenim dolascima i noćenjima, ali ne reflektiraju strukturu smještajnih kapaciteta po vrstama smještaja, što nije beznačajno pitanje. Naime, ne mogu se podjednako tretirati noćenja u nekom kampu ili u hotelu od 5 zvjezdica. To mu dođe kao zbrajanje krušaka i jabuka. U službenim statističkim izviješćima, koji se recikliraju u javnosti, upravo se to događa.

Dublji uvid u ovu dimenziju daje Tablica 3 (niže u tekstu - Ostvarena noćenja po vrstama smještajnih objekata u Dubrovačko-neretvanskoj županiji). U njoj se podaci iz Tablice 2 raščlanjuju po vrstama smještaja:

Tablica 3. Ostvarena noćenja po vrstama smještajnih objekata - registriranih po TZ-ama u Dubrovačko-neretvanskoj Županiji (razdoblje I-VII 2006. prema 2005. - vidi sliku)



Dakle iz Tablice 3 se može iščitati da je hotelski segment najzastupljeniji. Mi naravno znamo da je taj segment za turizam općenito najznačajniji, jer dominira našom turističkom ponudom, kreira njen nastup na svjetskom turističkom tržištu, i predstavlja motorni pogon razvoja turizma uopće.

Dakle, iz podataka kojim raspolažemo za našu Županiju uočljivo je da segment hotelske ponude značajno stagnira, dok alternativni smještaji znakovito rastu i to mijenja cijelu sliku stvarnih odnosa i onog što se doista u praksi događa. Bilo bi dobro vidjeti je li ova pojava općenito prisutna u turizmu Hrvatske. Mada nam trenutno nisu dostupni slični podaci za cijelu Hrvatsku, struktura i tendencije registrirano za našu Županiju se vjerojatno mogu prenositi na cijelu Hrvatsku, jer poduzetnička inicijativa u alternativnim smještajnim kapacitetima stalno raste

Sad treba učiniti korak dalje u razotkrivanju te zaviriti u rezultate hotelskih poduzeća pojedinačno. (Tablica 4 - Rang-lista „(ne)uspješnosti“ hotelskih poduzeća). Ovu tablicu bi trebalo posebice pažljivo proučiti, jer je u mnogočemu ilustrativna - i poučna. Ona sadrži trenutno dostupne podatke (samo za Grad Dubrovnik, Župu dubrovačku i Orebić za razdoblje I-VII 2006. prema 2005.), ali i takva kakva jest za potrebe ove analize je više nego indikativna: u njoj su još uočljiviji problemi koji realno postoje, i na koje se želi ukazati.

U daljnjem tekstu (poglavlju IV) dati će se detaljnija analiza uočenih tendencija.

Tablica 4. Rang-lista „(ne)uspješnosti“ hotelskih poduzeća (vidi sliku)



* Napomena: Male hotele i one objekte koji imaju neusporedive indekse porasta smo isključili iz obrade gubitaka noćenja na desnoj strani tabele


Radi kratkog vremena, ponegdje radi skrivanja podataka, nije bilo lako skupiti sve rezultate, no oni koji su sadržani u ovoj analizi su zasnovani na stvarnim podacima turističkih zajednica, točni su, mada nisu potpuno kompletirani što za potrebe ove analize i nije bilo toliko nužno, jer pokušavamo mjeriti osnovne tendencije, i to tamo gdje su problemi najprisutniji - a to su područja Dubrovnika i Župe Dubrovačke.
Druga problem kojeg ovdje treba naglasiti jest da je ponegdje postojeće podatke teško uspoređivati, a negdje nikako. Na primjer, neki hoteli nisu otvarani ranije da bi se poboljšali financijski rezultati (npr. Uvala iz Grupe Maestral, ali je u krajnjoj liniji i tome razlog stanje lošeg popunjavanja). Neki hoteli su bili otvoreni kasno prošle ili tek ove godine (kao npr. Hilton, Ivka i Aquarius) radi čega oni iskazuju enormne ovogodišnje skokove. Neki su prošle godine radili da bi ove godine se preuređivali (npr. Bellevue). Konačno, neki su djelomično povećali kapacitete (npr. Hoteli Plat za oko 10 posto), ali im ta činjenica ne ide u prilog nego realno dodatno srozava ionako kritično loš ovogodišnji rezultat.
U tablici 4 (rang lista uspješnosti hotelskih tvrtki) poigrali smo se s više grupa (i boja) radi plastičnijeg prikazivanja stanja i odnosa. (Jest da su većina printera daltonistička, ali PDF format omogućava plastičnije i slikovitije prikazivanje, koje je time preglednije i razumljivije). Hotelska poduzeća su rangirana u grupe prema uspješnosti i to kako slijedi:
A. „Crvena zona“ - obuhvaća poduzeća koja su ostvarili izrazito veliki pad fizičkoga prometa, što ga ni pod kojim uvjetima nije moguće amortizirati.
B. „Ružičasta zona“ - obuhvaća hotele s padom fizičkoga prometa, kojeg nije lako nadoknaditi, ali ni gubici koji nastanu neće biti preveliki.
C. „Bijela zona“ - su objektu s laganim padom fizičkoga prometa, kojeg držimo da nije problem nadoknaditi povećanjem prometa i unutarnjim uštedama..
D. „Zelena zona“ - su oni rijetki hoteli koji su i dalje napredovali unatoč neugodnim općim uvjetima poslovanja i smanjenu potražnju.

U ovoj fazi je broj noćenja ipak najrealniji indikator procjene ukupne uspješnosti poslovanja, (iako su najpouzdaniji financijski rezultati na koje će trebati počekati). Ipak, i tu ima nekih specifičnosti o kojima treba voditi računa, jer već sada je jasno da će, osim nepogodnih tečajnih kretanja, ukupni financijski rezultati ove godine biti dodatno opterećeni nekim drugim poteškoćama:

• Hoteli koji su trpili posljedice velikoga pada fizičkog popunjavanja našavši se tako u ozbiljnim teškoćama, morali sanirati neugodno stanje kroz prodajne „last-minute“ akcije, i u borbi za gosta morali drastično snižavati cijene, pa će im prosječno ostvarena cijena biti značajno manja od planirane.

• Kriza u popunjavanju kapaciteta izazivaju i druge popratne probleme, u prvom redu dezorijentiranost i lutanja. Već se događa da se u ugovore za slijedeću godinu ugrađuju neoptimalni uvjeti, pa to kod poslovnih partnera dodatno izaziva nervozu, osjećaj frustriranosti, nepovjerenja, neozbiljnosti, a ponegdje čak i podsmijeh.

IV UZROCI STANJA (OBJEKTIVNI I SUBJEKTIVNI)

Iz prethodno navedenih tablica i argumentacije jasno proizlaze slijedeće činjenice:
1. Sezona kod dijela hotelskih subjekata je ili dobra ili manje-više zadovoljavajuća za prijelazno razdoblje u kojem je zaista bilo potrebno i krajnje vrijeme učiniti nužno kvalitativno prestrojavanje, tim više što se to odvijalo u vrijeme nezgodnih sistemskih promjena i neugodnih tržišnih kretanja, što dodatno pojačava vrijednost njihova uspjeha.
2. Kod nekih hotelskih kuća postoje ozbiljne poteškoća u plasmanu njihova turističkog proizvoda, radi objektivnih ali najviše subjektivnih razloga što se nužno odražava na ukupnu situaciju i image destinacije u cjelini.
Problemi u turističkom poslovanju naše regije koji su bili značajno prisutni tijekom prvog dijela ove sezone (i koji će se sigurno prenijeti i u završni dio ovosezonskog poslovanja), možemo generalno podijeliti na objektivne i subjektivne (mada i u jednima i drugima ima primjesa jednih i drugih).

• OBJEKTIVNI RAZLOZI:

1) Privatizacija hotela kroz usmjerenu državnu rasprodaju nije iskristalizirala odgovornu i potentnu vlasničku strukturu, tako da danas u dubrovačkoj regiji (gledano turistički) niti imamo dovoljno obnovljenih i moderniziranih hotelskih kapaciteta (jedna procjena je pokazala da nam još nedostaje oko 5.000 soba koje nisu uopće u funkciji, a veliki dio preostalih je izvan modernih standarda). To je izazvalo disproporcije između potražnje i ponude, kojom je stvoren lažni osjećaj da se Dubrovnik može nametati svjetskim turističkim trendovima, umjesto da ih slijedi i prilagođava im se.

2) Državne mjere: Država je radi potreba proračuna (i fiktivnoga rebalansiranja u korist smanjivanja državne potrošnje) ukinula subvencije na duge serije letova (što je posebno pogodilo dubrovačku regiju), uvela 10% umjesto nulte stope PDV-a (što je bilo svugdje u Hrvatskoj, ali se u Dubrovniku dodatno kompliciralo s ukidanjem subvencija).

3) Recesija turističke potražnje u nekim za nas jako važnim emitivnim tržištima (Njemačka, Francuska, V.Britanija, Italija i sl.), o čemu nitko nije vodio računa, pa smo baš iz tih područja zabilježili najveće padove, koje je bilo teško kompenzirati.

4) Agresivna ponuda vrlo kvalitetnih proizvoda iz drugih nama konkurentnih destinacija, koju je trebalo aktivno pratiti i uvažavati, a to nije dovoljno ozbiljno shvaćeno.

5) Realno neugodan kurs kune, u kojoj na djelu imamo deprecijaciju, pa smo nekonkurentni kad moramo nuditi najniže. Kod nas je nezamislivo prodavati pansion za 20-tak eura izvan sezone, jer se dobiva malo kuna, a ulazni troškovi su veliki, dok nama konkurentne i realno „skuplje“ destinacije to lako mogu.

B. SUBJEKTIVNI RAZLOZI

1) U neke poslovne subjekte su zasjeli ili vlasnici ili manageri, koji slabo razumiju ili ne znaju što je turizam. To je bio nužan negativni efekt loše izvedene, za nacionalnu ekonomiju kontraproduktivne privatizacije. Ovakva se opterećenja moraju tretirati kao teškoće subjektivne naravi.

2) Miješanje stranačkih politika u management tvrtki u državnom vlasništvu. Takvi „kadrovi“ očito nisu dorasli trenutku u kojem su se problemi zaoštrili.

C. GDJE PODVUĆI CRTU?
„Crvena“, „ljubičasta“, „bijela“ i „zelena“ zona

Ako pretpostavimo da objektivne okolnosti u principu djeluju na svakoga podjednako, razlike koje nalazimo u ostvarenim rezultatima pojedinih tvrtki (ili hotela), ukazuju na utjecaj subjektivnih faktora. Tablica ranga (ne)uspješnosti (tablice 4.) bi nam trebala pomoći da dublje zahvatimo subjektivne dimenzije ovogodišnjih uspjeha i(li) promašaja. Da bi se procijenio učinak subjektivnih utjecaja na poslovanje potrebno je utvrditi nekakvu graničnu crtu, koja bi ih trebala realno ocrtati.
To bi trebala biti realna procjena koliki pad fizičkoga prometa je moguće nadomjestiti rastom cijena i drugim racionalizacijama u poslovanju. Samo po sebi se kao prihvatljiva mjera nameće kriterij 10%-tnoga smanjenje fizičkog prometa (jer treba nadoknaditi pad fizičkoga prometa, smanjivanje prosječnih cijena radi prodajnih akcija, te 10%-tno povećanje PDV-a, što nije nimalo lagan zadatak).
U tablici 4 (rang lista uspješnosti hotelskih tvrtki) formirali smo četiri grupa, u četiri boje, radi plastičnijeg prikazivanja stanja i odnosa.

A - „Crvena zona“ - hotelska tvrtke s više od 20% pada fizičkoga prometa.
B - „Ružičasta zona“ - hotelska tvrtke s 10% do 20% pada fizičkoga prometa
C - „Bijela zona“ - hotelska tvrtke do 10% pada fizičkoga prometa.
D - „Zelena zona“ - hotelska tvrtke s boljim rezultatima od prošle godine.,

Ovakvo rangiranje i grupiranje je uspješno izbacilo u prvi plan neke hotelska tvrtke u pozitivnom i negativnom smislu. Da bi se razumjelo što se zaista dogodilo treba analizirati pozadinu svakoga pojedinačnog slučaja, što je uvijek senzitivno pitanje jer se radi o konkretnim imenima i sudbinama (zabrana davanja podataka, što je bila novost uvedena ove godine, o proglašavanju podataka poslovnom tajnom, pokazuje da su neki akteri ove drame postali svjesni težine situacije i vjerojatno vlastite odgovornosti).
Ma koliko neugodna, temeljita analiza je potrebna. I potpuno privatizirane tvrtke su dio općega gospodarskog sustava, u kojem se uspjesi i neuspjesi odražavaju na globalnom i lokalnom planu. Treba ponoviti, ma što o tome oni mislili, nitko nije sam u prostoru i vremenu, i mora snositi svoj dio odgovornost na zajedničkim razinama.


Tablicom 4 obuhvaćeni hoteli (Rang lista uspješnosti hotelskih tvrtki s uključenim hotelima Dubrovnika, Župe i Orebića) registriran je u ukupan gubitak fizičkog prometa od 125.490 noćenja. Pogledajmo kako se to raspodjeljuje po zonama:

1. Unutar „crvene zone“ (konkretnije hoteli Lopud, Koločep, Plat i Župa s ukupno oko 1.600 postelja) „izgubljeno“ je 50.576 ili 41,53% od ukupnoga broja izgubljenih noćenja (125.490). Prava koncentracija promašaja se nalazi ovdje.

2. Unutar „ružičaste zone“ - Hoteli Petka, Mlini, Babin Kuk, Lapad i Neptun (s ukupno oko 4.000 postelja) je „izgubljeno“ 60.606 noćenja ili 48.30% od ukupnoga broja izgubljenih noćenja.

3. Unutar „bijele zone“ gdje su kapaciteti s najviše postelja, „izgubljeno“ je samo 14.308 noćenja ili tek 11,40% od ukupnoga broja izgubljenih noćenja.
Ove usporedbe stavljaju grupu hotela, time i hotelijera iz „crvene zone“ u posebno problematičan položaj u cijeloj regiji, i to kao one koji su osobnim doprinosima a radi subjektivnih razloga ostvarili neopravdano veliki pad fizičkih pokazatelja. Time su se istakli kao kreatori ovogodišnje negativnog image Dubrovačke regije. To je dobro znati, jer ovakve greške mogu imati dalekosežne posljedice, ne samo za njih i njihove tvrtke, nego se nužno negativno reflektiraju na ugled i tržišni plasman cijele regije, a vjerojatno u određenoj mjeri i na ugled hrvatskog turizma općenito.
U slijedećem poglavlju se treba pozabaviti s pojedinačnim slučajevima.

D. POJEDINAČNI UVIDI:

1. MALI HOTELI

Mali hoteli u mnogome specifični, ne ovise o tour-operatorima, suradnja s velikim specijalistima je moguća ali s teškoćama radi malih kapaciteta. Po načinu rada i pristupu tržištu oni se s velikim hotelima najčešće ne mogu uspoređivati. To su objekti koji moraju stvarati vlastitu klijentelu u posebnoj atmosferi i intimnosti male kuće i „personal touch“ tretmana. Kako su to manje-više novi objekti koji još nisu uspjeli stvoriti vlastitu klijentelu, niti osvojiti posebno mjesto na tržištu, popunjavanje im najviše ovisi o prepunjenosti velikih susjeda, ali je taj izvor ove godine posustao, pa su se neki našli u nevoljama. Radi svega ovoga su isključeni iz analitičkih usporedbi s velikim objektima, ali kako i među njima postoje isti zadani uvjeti poslovanja, a velike razlike u uspješnosti, i kod njih postoji jak utjecaj subjektivnih čimbenika, te ih treba podijeliti na manje ili više uspješne.

a. Manje uspješni
Hotel Dubrovnik je mali hotel na odličnom mjestu. Kako hoteli Perla i Zagreb postižu ove godine rekorde, evidentno postoji negdje greška u procjenama vlastite vrijednosti i odnosima. Villa Vilina je mali hotel, smješten na Lopudu, tipičan primjer „boutique“ hotela, koji mora stvarati vlastitu klijentelu što im očito još nije uspjelo. Vlastita klijentela je izuzetno osjetljiva na skokove cijena ali je nepoznato kako su se ove godine u tom pogledu ponašali- Pad realizacije ukazuje na vjerojatno precjenjivanja vlastite vrijednosti, jer loš rezultat ukazuje na nerazmjer između očekivanja i onoga što je na tržištu moguće naći. Hotel Glavović je mali obiteljski hotel na otoku Lopudu, koji snosi sudbinu problema ovoga otoka (koji je od nekadašnjega izuzetno poznatoga i priznatog ljetovališta sveden na niske grane, nikad doživljene).

b. Više uspješni
To su Hotel Stari Grad, a pogotovo Hoteli Perla i Hotel Zagreb, locirani na atraktivnoj lokaciji lapadske šetnice. Ovi hoteli svojim ovogodišnjim rezultatima dokazuju da za turističku „oseku“ u njima srodnim ali i drugim hotelima ipak treba „optužiti! više subjektivne nego objektivne razloge.
2. VELIKI HOTELI

To su oni do stotinjak i više soba, 150 i više postelja, pa do mastodonata veličine jedne Croatie ili Babina Kuka. Te tvrtke su motorna snaga turizma, one „vuku“ i male hotele i ostale vrste smještajnih kapaciteta; oni kreiraju image destinacije i hrvatskoga turizma u cjelini.

a. OBJEKTI IZ „CRVENE ZONE“- (više od 20 % pada noćenja)

• Hoteli Koločep: To je tipična greška „usmjerene“ privatizacije tvrtki. Hrvatski fond za privatizaciju je odbacio po profesionalnosti kvalitetnije ponude, a malo se poigrao s posebnim očekivanjima. Oni koji u osnovi ne znaju što je turizam (Upravni odbor HFP-a) odlučili su jedan profitni hotel dati neprofitnoj udruzi, koja ne zna a nažalost se nije ni potrudila saznati što su dobili u ruke. Prije početka sezone su, robujući naprijed navedenim iluzijama i fikcijama, tour-operatorima zaustavili booking opredjeljujući se za individualne goste, seminare, kongrese itd. Na papiru je lijepo izgledalo, ali se u praksi dogodio logičan rezultat, ovakav kakav jest. Od kad postoji hotel Koločep nije zabilježen ovakav neslavan „rekord“, nadajmo se da više i neće. Samo, tko se sprema platiti ovogodišnje gubitke, ukoliko je to neprofitna udruga??

• Hotel Lafodija. Već prije su neki lokalni moćnici radi spomenutih iluzija, osobnih zabluda ili uskih interesa, upropastili Lopud kao jedan od najturističkijih otoka juga Hrvatske, da bi sad doživio neočekivanu i neugodnu blamažu, kakva se ne pamti u turističkoj povijesti otoka. Taj poznati hotel na Lopudu plaća grijehe arogancije i neznanja svojih vlasnika, koji su bili umislili da kao turiste trebaju samo Talijane, a to ni u Italiji ne ide. Prošle godine su nekritički ulazili u overbookinge i nagrdili svoje odnose s partnerima, pa kad im je zagustilo, posve logično, ni od koga nisu mogli očekivati pomoć..

• Hoteli Plat su rezultat karakterističnih igara Hrvatskoga fonda za privatizaciju. koji se poigrao oko rukovodstva po lokalno-političkim preferencijama i interesima, ali ispod potrebne profesionalne razine. To rukovodstvo, izrazito robujući spomenutim iluzijama, a precjenjujući vlastiti značaj i tržišnu vrijednost objekata u ratom srušenom prostoru, je bilo uvjereno da sve ide samo od sebe, da se oko poslovanja ni ne treba truditi. Ali su se nasuprot tome potrudili da prošlu sezonu iskompliciraju sebi i drugima. Umjesto da se posvete novoj sezoni, iscrpljivali su se u dokazivanju grešnosti prethodnika - i posve zasluženo ostvarili ogroman pad. No ovogodišnji im je rezultat čak gori od iskazanih brojki, jer u stvari raspolažu s oko 10% više postelja (u odnosu na prošlu godinu), pa im „krvnu sliku“ realno treba umanjiti za isti postotak.

• Hotel Župa. Nije imao sreće jer se vlasnički šetao iz ruke u ruku onih koji nisu marili za njegovu sudbinu, pa time gubio vrijeme i tržišnu utakmicu. Stalna konjunktura posljednjih godina je i njima dodala onu crtu nerealnosti, koja im se ove godine osvetila. Navodno se najnoviji vlasnik ipak sprema ući u temeljitu obnovu, jer postojeći objekti više ništa ne valjaju ali je zato lokacija više nego dobro. To je primjer hotela koji definitivno mora ići u kompletno renoviranje jer ovakav kakav jest ne odgovara suvremenim standardima.

b. OBJEKTI IZ „RUŽIČASTE ZONE“ (između 20% i 10 % pada noćenja)

• Hotel Petka je smješten u Gruškoj luci, manje atraktivnoj lokaciji bez kupališta i bazena. Ove godine je radi smanjene opće potražnje zabilježio ozbiljan pad, a vjerojatno ga je malo zavela i konjunktura posljednjih godina koja im je stalno nabijala promet i tjerala u povećavanje cijena.

• Hoteli Mlini djeluju Župi dubrovačkoj, u jednom od rata još neobnovljenom prostoru, i kojeg još nitko ne obnavlja. Župa ni prije ni danas nema izgrađeni vlastiti image posebne destinacije. Tek kad se obnovi Srebreno kao stvarni urbani centar Župe dubrovačke (sa svim svojim plažama i hotelima), moći će se početi graditi turistički image Župe dubrovačke, koji danas predstavlja neprepoznatljivu marku, a hoteli su ustvari nezavršen proizvod, u koga još treba dosta ulagati (npr. mali hotel Mlini je kao i Hotel Župa izvan prihvatljivih standarda, treba ga hitno renovirati). Nažalost treba opet i ovdje napomenuti grešnu ulogu privatizacije, pomoću koje su u vlasništvo ušli vlasnici nezainteresirani ili nesposobni za ulaganje i razvoj. Ostaje utisak da je ove godine i unutar ovog managementa vladala klima precjenjivanja vlastitih objekata i lokalnih resursa što je bila postala moda koju tržište nije prihvatilo.

• Babin kuk, iako je zabilježio ozbiljan pad fizičkoga prometa, predstavlja zaista veliki pogon, koji se k tome nalazi u na gradskom području, pa je za vjerovati da će se do kraja sezone još mnogo toga popraviti. Uz druge uštede (koje su u velikim poduzećima ostvarive) vjerojatno će realizirati prihvatljive financijske rezultate. (Treba znati da se hoteli u Gradu mnogo lakše pune, i to na račun hotela u okolici, kojima će drugi dio sezone vjerojatno vratiti sve glavobolje iz prvoga dijela sezone).

• Hotel Lapad ima svojih poteškoća, jer je nezgodno lociran hotel u gruškoj uvali, dakle na neatraktivnoj poziciji, bez vlastite plaže, što se uvijek osjeti kad zavlada kriza. Možda je i vrijeme da se u hotel investira, jer je za svoju kategoriju ostao dosta izvan standarda i modernih zahtjeva.

• Hotel Neptun je dobro i uhodano turističko naselje koje mora još dosta učiniti da bi zaokružilo svoj proizvod. Postojeći vlasnik i prethodni management su pateći od istih iluzija precjenjivali ono što imaju. Kad su uočili alarmantne trendove u prodaji kapaciteta, angažirali su iskusnog hotelijera, koji je očito uspio dosta stvari popraviti, i vjerojatno će taj smjer zadržati i do kraja sezone (kao hotel lociran u Geadu).

c. OBJEKTI IZ „BIJELE ZONE“ (do 10 % pada u noćenjima)

• Toj grupaciji pripadaju hoteli Maestral, Grand Park, Villa Dubrovnik, Sumratin/Zagreb, Lero, Argentina i Adriatic Luxury Hotels, koji su postigli zadovoljavajuće rezultate. Unutar nekih tvrtki ima pojedinih hotela koji su izvan svih standarda i moraju ići hitno u obnovu, jer proizvode stalne poteškoće u plasmanu kapaciteta (npr. Sumratin i Adriatic). Ova poduzeća, može se slobodno reći, prevladali su ovu neugodnu i tešku godinu prestrojavanja na vrlo dobar način. Za očekivati da će tako i nastaviti.

d. OBJEKTI IZ „ZELENE ZONE“ (više noćenja nego prošle godine)

Ima tvrtki koji se mogu ponositi rezultatima, mada njihov broj ove godine nije toliko brojan, ali dokazuju da se sve ne može niti smije opravdavati fatalizmom (višom silom, tj. negativnim učincima sistemskih mjera i pomanjkanjem interesa turista za Dubrovnik). Svaki hotel koji se ove godine uspio zadržati na razini prošlogodišnjega prometa mora se smatrati uspješnim, a naročito oni koji su još k tome učinili iskorak i povećali svoje fizičke pokazatelje
• U prvom redu se to odnosi na Hotel Šipan, koji je postigao ne samo bolje fizičke pokazatelje, nego se čak nametnuo dodatno kvalitetom mjestu i regiji. Za razliku od Lopuda i Koločepa, oni su promijenili image ovog ustvari najnepovoljnije lociranog otoka dubrovačke rivijere.
• Hotel Hilton i Hotel Ivka imaju pozitivne brojke neusporedive s prošlom godinom (jer su se prošle godine otvorili kasnije u sezoni). Sudeći prema gomili do sad realiziranih noćenja, ostvarenih usprkos ovogodišnjim teškoćama u poslovanju, postaju primjer i ohrabrenje onima koji su preuzeli neke druge hotele (ali rastežu s obnovom), da se obnova postojećih ili gradnja novih kapaciteta ipak isplati.

V. NEDOSTAJUĆE KARIKE

Kad se pojave problemi treba o njima otvoreno razgovarati, a neugodna iskustva pretakati u korisna rješenja. Sistemske mjere i podrška s raznih strana se moraju pomnije planirati i primjenjivati tek poslije provjere u praksi. Ovdje je očito da su neke karike zakazale, što treba preispitati:
• Sistemska podrška države nije na zadovoljavajućoj stručnoj razini niti operativno dostatna. Učinci mjera se ne provjeravaju u stručnim simulacijama, pa se često događa da se na kraju pokažu kontraproduktivnim. Kad se jednom ispadne s tržišta radi neprimjerenih mjera i postupaka, dugoročno se opterećuje normalan razvoj turističke djelatnosti. U ovaj dio problematike treba uključiti najčešće skandalozno ponašanje Fonda za privatizaciju, koji prilikom prodaje turističkih tvrtki slijedi samo neke svoje prioritete i interese. Hitna obnova i aktiviranje naših još „mrtvih kapitala“ im je na posljednjem mjestu. Ne mogu se niti smiju prodavati turistički resursi vlasnicima koji ne znaju što bi s njima radili, ili bi samo mešetarili. U živom poslovanju vrijeme je novac, dok je kod mešetara obrnuto – za njih je čekanje vrijednost. To je raskorak između javnih potreba i privatnih interesa, a kad se nešto takvog događa (događa se nažalost prečesto), može se tretirati kao rad protiv najvitalnijih interesa društvene zajednice. Revizija neuspješnih i kontraproduktivnih privatizacija u turizmu nameće se kao nužnost, a jedini kriteriji revizije (i budućih prodaja) bi trebali biti stručnost i rokovi stavljanja u rad turističkih objekata (uz povećavanje njihove kvalitete). Neprihvatljivo je da poslije „prodaje“ u odgovornim državnim institucijama više nitko ne pita „vlasnike“ ništa o preuzetim i u ugovoru potpisanim obvezama.
• Cehovsko udruživanje hotelijera, agencija i drugih turističkih struka su nužnost koju treba revitalizirati na lokalnim i operativnim razinama. HUH i sl. ne mogu obavljati ovakve zadaće, nego jedino lokalne udruge hotelijera, agencija i sl. koji moraju aktivno i konkretno djelovati, pratiti, upozoravati, istraživati kad nešto krene u krivo. Ova godina mora postati ozbiljna opomena, jer su se neke neugodnosti i štetni učinci mogli izbjeći zajedničkim akcijama. Jedna mala stvar je ove godine mogla pomoći Dubrovniku da na vrijeme amortizira mnogo od ovogodišnjih neugodnosti – a to je provjeriti na aerodromima i kod partnera koliko je doista avionskih sjedišta ostalo prema Dubrovniku. No tko je to trebao učiniti??? Nitko se nije sjetio!!!
• Postojeće institucije – kao npr. turističke zajednice, uredi za turizam i sl. –pomalo gube svoj smisao pretvarajući se u samozadovoljne mamutske organizacije, koje svojom golemošću i inertnošću proizvode troškove, dok, na nižim razinama, malo pridonose rješavanju tekućih problema. No to je problem kojega treba dobro istražiti jer ovisi o promjenama u zakonskoj regulativi.

VI. ZAKLJUČAK

Ono što se općenito može reći, jest da sezona izgleda nešto slabija, ali ne previše. Prestrojavanje koje bi hotelska ponuda Dubrovnika morala učiniti ima i svoje žrtve, ali je važno održati kontinuitet. Istina je da promjene cijena trebaju slijediti mehanizam ponude i potražnje unutar regije, ali i voditi računa o kretanjima na svjetskom tržištu, tj. moraju biti popraćene promjenom kvalitete, jer Dubrovnik to zaista zaslužuje.
Jedan dio turističkih tvrtki, odnosno odgovornih ljudi u njima, nisu se pokazali doraslima svom zadatku. Zavedeni iluzijama, pretjerali su i trpe ozbiljne posljedice. Svaki iluzionizam se hrani neznanjem s jedne, a potrebom bijega od neugodne stvarnosti s druge strane. Sklonost iluzijama i bijeg od stvarnosti se pojačavaju u kriznim situacijama. Nikakva magija ne pomaže u popunjavanju hotelskih kapaciteta.
Nova vlasnička struktura i atomiziranje subjekata uništili su bilo kakvo zajedničko djelovanje. Zajedničke funkcije i institucije postoje svugdje u svijetu. Samim aktom preuzimanjem hotela odnosno imenovanja na rukovodeće funkcije ne postaje se „stručnjakom“. Kod nas se pomanjkanje iskustva i znanja najčešće nadomješta arogancijom prema svima i svakome. Naročito su poslovno destruktivni takvi odnosi prema poslovnim parterima.
Neka nova pravila treba uvesti, neke zajedničke funkcije (ponovno) uspostaviti, neke nove organizacije osnovati, postojeće revidirati u filozofiji njihova rada i praksi njihova djelovanja.
I nametnuti svijest o vlasništvu kao odgovornosti, a ne samo pravima raspolaganja po svom nahođenju.

Dodatna tablica 5 :Dolasci i noćenja po pojedinačnim hotelima
(trenutno dostupni podaci za razdoblje I-VII 2006. - prema 2005. - potrebna dopuna)